“Prešel je, prešel pisani Vuzem,
došel je, došel zeleni Juraj…”
Danas je prema gregorijanskom kalendaru Jurjevo, Sv. Juraj, Đurđevdan.
Jedan lijep i optimističan datum, u kojem se krasno isprepliće ona ekumenska priroda trenutaka u godini koji su univerzalno važni čovjeku, gdje god bio, tko god bio, i koja god božanstva štovao.
Dok je čovjek još bio izrazito vezan uz prirodne cikluse, ovakvi periodi bili su važni jer su radnje koje su odvijale oko tih datuma osiguravale preživljavanje. Danas ih je lijepo obilježiti ili ih se barem prisjetiti, ako ništa drugo a ono da bismo u ovom posve protuprirodnom promatranju protoka vremena kroz zapadnjački kalendar osjetili da ipak nešto drugo diktira životne cikluse.
Jurjevdan u sebi nosi niz običaja iz predkršćanskih vremena, slavenskih, ilirskih keltskih i navada naroda Bliskog Istoka, koji su se nekako posve prirodno stopili s kršćanskim naukom, a bogatstvo i raznolikost tih običaja svjedoči o važnosti ovog datuma. Čak i sam sv. Juraj kao da je neki “univerzalni”, “svačiji” svetac, kojeg su rado prigrlile razne vjeroispovijesti, etnosi i zemlje koje su ga uzele za svoga zaštitnika. On na bijelom konju kopljem svladava zmaja, prevladava sile mraka i zime te nas sigurnom rukom kroz proljeće uvodi u ljeto.
Ono jedinstveno svim običajima i vjerovanjima vezanima uz ovaj datum jest – kretanje. Ovo je vrijeme pokreta i pravog početka. U staroslavenskom svijetu, davno, ovo je vrijeme bilo nešto poput Nove godine, kada se slavio Jarilo, bog mladoga sunca, proljeća, zaštitnika mlade janjadi i jaradi. I danas Novu godinu čestitamo kao “novo” ili “mlado” ljeto. Jarilo je, zapravo, odmilica od Jarovit, a praslavenski korijen tog imena jest “jar”, koji se i danas u zadržao u nekim slavenskim riječima kao što su “žar”, “jariti”, “jara”, “jarko”, pa čak i “jare”, u smislu podmlatka koze, kozlića. Sv. Juraj na neki je način preuzeo ulogu Jarila i mekano stopio poganske s kršćanskim navadama.
Jurjevo je i najveći romski blagdan, Đurđevdan, Ederlezi ili Hederlezi, kada nakon dugog zimskog mirovanja čerge ponovno kreću na put. Muslimani na Bliskom istoku štovali su božanstvo proljeća i plodnosti srodnog naziva Hader ili al-Khidr (arap. “Zeleni” – izrazita je važnost zelene boje u Islamu: prorok Muhamed nosio je zeleni ogrtač i turban, a Kuran često referira upravo na tu boju kao boju obilja, raja i spoznaje.)
Brojni jurjevski običaji najčešće uključuju vodu i vatru, što je interesantna komplementarnost jer i jedna i druga pojava čiste, pročišćavaju, a upravo je Jurjevo usmjereno vanjskoj i unutrašnjoj čistoći, novom početku, rastu, zdravlju i plodnosti.
Neki od običaja uključuju kupanje u vodi s cvjetovima, a ponegdje se i zidovi kuća peru vodom, blagosiljaju se konji, pletu se vjenčići cvijeća kojima se kiti stoka, kuće, ali se i bacaju u vodu u čast vodenih vila, rusalka. Stoka se goni na ispašu, često prvi put u godini, početak je poljoprivrednih radova, mjesto obilaze procesije i ophodi, pjevaju se prigodne pjesme, pale se krijesovi, a vatra se preskače u zalog dobrog zdravlja i plodnosti.
Na ovo Jurjevo put me nanio u Maksimir.
Lutam Maksimirom već desetljećima jer slučaj je htio da gotovo cijeli život živim u perimetru od najviše 2 km od tog gradskog fenomena.
Dvaput veći od Hyde Parka, otprilike velik kao njujorški Central Park, a dvaput manji od pariške Bulonjske šume, Maksimir sa svakom šetnjom pruža novi doživljaj i baš nikada ne može dosaditi. Kad pomislim da sam zavirila u svaki njegov kutak i prošla svakom stazom, uvijek otkrijem nešto novo.
Ovoga puta doživljaj je neplanski bio – jurjevski.
Maksimir je utemeljio biskup Maksimilijan Vrhovec koji je – kada je postao zagrebački biskup 1787. godine – odlučio na mjestu stare biskupske šume darovati građanima Zagreba park za odmor i rekreaciju, a njegov sljednik, biskup Aleksandar Alagović, nastavio je rad na parku.
No, krajnji tvorac i oblikovatelj parka Maksimir bio je nadbiskup Juraj Haulik.
Angažirao je najbolje pejzažne arhitekte onoga vremena te je zaslužan za konačan oblik parka i parkovnih objekata (paviljoni, kuće, skulpture i dr.), za sam “scenarij” parka, gdje je ideja da se tijelo i duh nesputano kreću, a iza svakog zavoja ukazuje novi pejzaž pružajući vizualni izazov šetaču, pritom lijepo odražavajući duh vremena u kojem je i Maksimir ustrojen, u kojem se pojedinac nastoji osloboditi do tada prevladavajućih strogih rojalističkih uzusa i preuzeti duh novog, liberalnog doba.
Sastavni dio parka je majur na njegovom jugoistočnom dijelu, koji je Haulik uredio kao uzorno poljoprivredno gospodarstvo temeljeno na suvremenim dostignućima agronomske struke, a danas je fakultetsko dobro Agronomskog fakulteta. Haulik je na majuru imao ljetnjikovac te staje za krave i konje, siranu, peradarnik, pčelinjak, nastambu dudovih svilaca, pilanu…, kao i veći broj stanova za radnike, obrtnike i nadstojnika, čak i električnu centralu. Kasnije je izgrađen novi ljetnikovac nadbiskupa Haulika, u kojem je danas Župni ured župe sv. Jeronima.
Kod glavnog ulaza u Maksimir, na čijem je portalu nekad stajao natpis “Jurjevac” u Haulikovu čast, ranije se nalazio spomenik sv. Jurju kipara Antona Dominika Fernkorna postavljen 1867. godine. Danas je taj spomenik smješten na Trgu Republike Hrvatske.
Osobito je ljupka neogotička kapelica sv. Jurja, izgrađena u razdoblju od 1862. do 1864. godine, i gdje je nadbiskup Haulik htio biti pokopan. U ovo vrijeme vegetacija je toliko bujna da je kapelicu gotovo nemoguće uočiti dok joj se posve ne približimo, a njezin sivi kamen prekrasno kontrapunktira zelenilu šume.
Puno je jurjevske simbolike u Maksimiru, a u ovo vrijeme ona je osobito izražena: prirodni ciklus neumitno najavljuje da je vrijeme za pokret, vrijeme za promjenu.
Potrebna je i prirodi, i nama, i dolazi u pravi čas, nepogrešivo kao i uvijek.
Izvori:
