Otok.
Oduvijek mitski, arhetipski topos. Čest motiv svih umjetnosti.
Odisej se na povratku na svoj otok Itaku susreo s nekoliko drugih otoka, a na onom nimfe Kalipso proveo je čak sedam godina. Kralj Artur rane je vidao na mitskom otoku Avalonu. Thomas Moore u svom djelu „O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji“ (1516.) zamišlja nepostojeći otok kao realizaciju idealne na razumu ustrojene zajednice. Aldous Huxley u svom posljednjem romanu „Otok“ također problematizira ideju idealne zajednice u kojoj se prožimaju mudrosti Istoka i Zapada, a svaki pojedinac može ostvariti svoj puni potencijal i najvišu moguću razinu svijesti.
Otok istovremeno privlači i plaši. Mjesto je dihotomije, gdje te u isti čas mori strašna skučenost i uzbuđuje nevjerojatna širina. Otok može biti izgnanstvo, ali i utočište. Može biti dinamično čvorište, mjesto razmjene, ali i pasivni zatvoreni sustav. Izolacija, ali i interakcija, sloboda ili zatvor, kako za koga.
Mjesto gdje se može doći umrijeti, stvarno i metaforički, ali možda i mjesto gdje se može doći početi iznova. Gdje je smrt, tamo je i život. Gdje je kraj, postoji i početak. Zaokruženost otoka dobro ilustrira cikličku prirodu postojanja.
Otok posjeduje nekakva primordijalna svojstva. Na otoku vrijeme drugačije teče. U stanju je sve ogoliti do srži. S otokom i na otoku ne možeš se pretvarati. Velik je njegov transformativni potencijal: ni ne znajući, na otok dolaziš kao jedna, a odlaziš kao druga osoba. Otok nikako nije pasivan entitet – on je u stanju nastati, i nestati, čime i sam postaje subjekt.
Dolazak na otok ima određenu ritualnost. Drugačije su pripreme, drugačiji je uvod u putovanje, a otisnuće s kopna materijalizacija je prijelaza u neki drugi svijet. A koliko se god puta otisnuo prema otoku, u svakom je dolasku slast prvotnog otkrivanja.
Kao dijete, provela sam neka ljeta na nekim otocima. U odrasloj dobi, dugo sam svjesno bježala od otoka. Nalazila sam razne izlike. Predaleko je, preskupo, prenesigurno (što ako se nešto dogodi, zaboga?!), nema Lidla (kako ću bez njega, pobogu?!). Locus terribilis.
Na otoku sam. Pomalo se vučem njime pokušavajući biti nevidljiva. Ne želim unijeti nemir. Disrupciju. Upadam u taj svijet iz jednog drugog i donekle ga kontaminiram. Otok i njegovi ljudi traže poštovanje. Nastojim biti tiha i neupadljiva. Ne želim biti suvremeni konkvistador, bučno se iskrcati na obale, donijeti svoje običaje i boljke i nametljivo ih prezentirati domicilnom življu. Želim se uklopiti, ući u prirodni ciklus otoka.
Tražim svoj otočki locus amoneus.
Danijel Dragojević možda je naš najveći živući pjesnik. Otočanin, s Korčule. Ova minijatura naprosto je nobelovske kvalitete.
