Jedna draga osoba zaželjela mi je ugodno ljetovanje napisavši: “Ja sam znala na moru, dan prije povratka, zažmiriti u zadnjem kupanju i pokušati zapamtiti taj osjećaj plutanja na vodi. Čisto ako mi zatreba tijekom godine…”
Nešto me dirnulo u toj gotovo pjesničkoj slici, tako poznatoj i bliskoj.
Ušla sam u more i krenula vježbati skupljanje tog osjećaja kako bih ga u zadnjem kupanju uhvatila, spremila, pohranila da mi traje do ponovnoga susreta.
Upinjala sam ne bih li ga sačuvala, mijenjala položaje tijela, doba dana, udaljenost od obale… Nemogućnost da ga rekreiram dulje od sekunde nakon izlaska iz mora tjerala me u plač.
Pa sam onda fanatično lijegala na oblutke u podne, pržila se i pekla dok koža ne bi poprimila purpurnu boju, a more se pretvorilo u oklop od soli, ne bih li barem upila sunce u kosti, da me grije, da isijava ljetnu toplinu u vremenima kada će ono biti blijedo, tiho i nisko na obzoru.
U nastojanju da sačuvam trenutak, grčevito sam rovala po obali, tražila baš onaj poseban kamenčić ili školjku dok mi nokti ne bi počeli pucati, trpala ih u vrećice i torbe, vukla ih u kuću, sijala posvuda. Ali, kad bi napustili plažu, njihov je sjaj blijedio, energija nestajala. Postajali su beživotni. Odjednom u njima nije bilo ničega posebnoga. Postali su samo hrapavo, matirano kamenje bez duše.
Ljeta me osobito brinu. Baš njih nekako želim sačuvati u bojama, zvukovima, mirisima, okusima i opipima. S prolascima ljeta nekako se jače osjeća i prolaznost sama.
Arhaični sinonim za godinu i jest ljeto. Jezik uvijek čuva više svjedočanstva o bićima, stvarima i pojavama nego što nam se u prvi mah čini. Ljeto je, zapravo, najvažnije godišnje doba. To nam kazuje i imenica “proljeće”, koja jednostavno označava razdoblje što prethodi ljetu, pripremu za ljeto. Pretpostavka je da je “ljeto” vezano uza staroslavensku riječ koja bi u širem tumačenju označavala kišu, ali u ovom kontekstu zapravo se odnosi na plodnost, rodnost.
Poimanje ljeta kao vremena dokolice tek je novijeg datuma. Ono je oduvijek bilo vrijeme najintenzivnijih poljoprivrednih radova. Bilo je od životne važnosti osigurati dobar urod jer on je jamčio spokojniju zimu, i za ljude i za stoku. Čak i u današnjoj hiperurbanizaciji ti su se običaji donekle održali u izradi zimnice.
U malo čemu toliko osjećam ograničenost trajanja na zemlji kao kad su u pitanju ljeta. Spoznaja da imamo ograničen broj ljeta straši me više od činjenice da i drugih godišnjih doba također imamo ograničen broj.
Kada sam bila dijete, bile su popularne slikovnice o Maji. Imala sam jednu od njih, zvala se “Maja na ljetovanju”, ili “Maja na moru”, ne sjećam se više. I danas pamtim kako sam njezin završetak doživljavala osobito dramatično: ljeto je na izmaku, nad idiličnu Majinu pješčanu plažu navlače se tamni oblaci, turisti odlaze, a mutno se sjećam kako jedna od završnih ilustracija genijalnog Belgijanca Marcela Marliera prikazuje Maju u žutoj kabanici, dok vjetar luduje i kiša pada, kako čeznutljivo stoji na pijesku i kontemplira o kraju ljeta. Čak sam izbjegavala čitati tih posljednjih nekoliko stranica, a opet, neizdrživo su me privlačile jer bila sam svjesna da nema vječnoga ljeta, mora mu doći kraj.
I sada je još jedno ljeto na izmaku, curi kroz prste sve brže sa svakom burom i svakim sve češćim kišnim danom, sa svakom kolonom turista koji hitaju prema unutrašnjosti, sa svakom sve hladnijom večeri koja nas uvodi u noć što sve ranije pada.
Kao nekada težacima, tako i nama danas ljeto na neki način omogućuje a možda čak i nameće naporan duhovni rad kao zalog spokojne jeseni i zime. Traži od nas da uložimo trud u izradu naše unutrašnje “zimnice”.
Tjera nas da pronađemo i zaključamo taj osjećaj plutanja na vodi. On zapravo nema veze s vodom. Treba ga pokušati prepoznati u bilo kojem okruženju, tu jednu emociju za kojom ćemo posegnuti kada bude neizdrživo i koja će nam dati vjeru da će na koncu sve biti dobro i onako kako mora biti, i nadu da ćemo ipak uspjeti dosegnuti iduće ljeto, stvarno ili metaforičko.
