Izgubili smo ples (dnevnik malih gubitaka)

U autu svira “We’ve lost dancing”, Marea & Fred again.

Nikad je prije nisam čula, obično je ta radijska mjuza neka neutralna pozadina vožnji, pogotovo s ovakvim klupskim vibeom, i gotovo ih i ne registriram. Ali ova mi je privukla pozornost.

Izgubili smo ples.

Stvarno jesmo. Ne znam kad sam zadnji put plesala. Čak i nisam ljubitelj plesa, a osjećam gubitak. 

Smiješan gubitak, reći će netko. Gube se životi, respiratori rade prekovremeno, pandemija je, zaboga, a ti kmečiš jer ne plešeš, a k tome ne plešeš ni inače.

Nije stvar u plesu. Ples je samo metafora. Jedna mala, sićušna, nevina radost koju smo izgubili.

Bila je ovo godina i pol malih, minijaturnih stvari.

Svijet se odjednom smanjio, uvukao u sebe. Svi smo se nekako uvukli u sebe, i naš individualni perimetar, naši “svjetovi” također su postali nevjerojatno maleni. Kao kad smo bili djeca, pa ti se svijetom čini tvoja ulica i parkić, a već susjedna ulica neki je drugi, nepoznati svijet.

“Velikih” stvari baš i nije bilo. Ali, iskreno, ni inače ih baš nema u životu. Dani su nam sastavljeni od sitnica što se neprimjetno spajaju u životno tkanje, koje tek na kraju otkriva pravu sliku. I tek onda možemo vidjeti da je veličina bila upravo u sitnicama. U danu koji je prošao bez loših vijesti, u zraci sunca koja nas obasja u tmurnom poslijepodnevu, u ljubaznosti stranca.

Proteklih godinu i pol dana baš sam napadno tražila sitnice i udubljivala se u detalje. Znala sam kad koji cvijet u obližnjim vrtovima cvjeta, kad bi mogao biti lijepi zalazak sunca, gdje je kakvo zanimljivo pročelje koje vrijedi pomnije pogledati.

Najviše sam gledala dolje i gore, najmanje ispred i iza sebe. Kao da je linearno kretanje, na koje smo naviknuli, postalo besmisleno jer dani su se bezoblično nizali jedni za drugima, nisi se mogao gotovo ni za što uhvatiti, nije bilo nikakvih kamena krajputaša na koje bi se oslonio, i nije bilo potrebe upirati svoj pogled previše prema naprijed, a još manje prema unatrag.

Uskoro kreće treća pandemijska školska godina. Neka će djeca završiti cijeli jedan stupanj školovanja a da nisu vidjela svoje profesore bez maske (ili su ih zadnji put vidjeli 2019.). Neki će završiti akademski stupanj a da praktički nisu kročili u zgrade fakulteta. Mnogi su odustali od nekih hobija, aktivnosti, sporta, možda i ljubavi, prijateljstava, sebe samih, i tko zna čega još sve ne. Izgubljeno je vrijeme, najdragocjeniji od svih resursa. Godinu 2020. jedva smo probavili, još se uvijek pitamo što je to bilo, neka anomalija u vremensko-prostornom kontinuumu, došla je 2021., još čudnija, nismo se ni snašli, evo već 2022. kuca na vrata.

Bilo ih je dosta koji su vrištali “pa što, ne može se usporediti to što je neki klinjo ‘malo’ sjedio pred ekranom umjesto u školi s gubicima ljudskih života”; ili “pa što ako nisu imali maturalac”, “pa što ako nisu mogli u kafiće, što je to prema ljudima na respiratorima!”.

Bilo je, naravno, užasnih gubitaka, ali ni ovi gubici nisu posve beznačajni. Iako idu u red onih koje zovemo apstraktnima, mogu boljeti kao bilo koji “stvarni”, “materijalni” gubitak i ne treba ih minorizirati. Pokušajmo zamisliti još nekoliko takvih apstraktnih gubitaka: nemogućnost prisustvovanja posljednjem ispraćaju drage osobe; nemogućnost prisustvovanja rođenju svoga djeteta; nemogućnost posjete dragoj osobi u bolnici.

Netko bi mogao reći “pa što ako nisi bio na rođenju djeteta, rodilo se i bez tebe”; ili “pa ionako ne možeš pomoći pokojniku/bolesniku, svejedno je što nisi bio tamo”. Ali, nije svejedno, i to intuitivno znamo i osjećamo. Ne treba nam nikakvo istraživanje koje će nam reći da je ovdje nešto izgubljeno i da je bol koju osjećamo stvarna.

Možemo ići i dalje – sigurno svako od nas zna nekoga tko se nije uspio realizirati kao roditelj; ili nije uspio ostvariti kvalitetnu ili možda čak ikakvu partnersku vezu. I to su apstraktni gubici, ali svakako su gubici, koji mogu strahovito boljeti. Bismo li trivijalizirali bol koju osjeća netko tko nije uspio postati roditeljem? Vjerojatno ne.

Nezgodna je stvar s gubitcima i patnjom ta što je ona nemjerljiva, nije baždarena i skalirana. Nije moguće načiniti “ljestvicu” patnje. Svaka je patnja legitimna, individualna i visoko stvarna osobi koja pati. Ne postoji “mala”, “srednja” i “velika” patnja. Ona je onoliko velika i jaka koliko osoba koja pati kaže da jest, i traje onoliko koliko treba trajati. Patnja djeteta koje je izgubilo omiljenu igračku nama se čini trivijalnom, a djetetu može biti razine patnje ljudi koji su prošli holokaust, to zna svaki roditelj koji je ikada očajnički tražio izgubljene medvjediće i lutkice po ulicama ili trgovačkim centrima. I to je u redu. To treba shvatiti, prihvatiti, razumjeti i prigrliti.

Svatko ima pravo na svoju patnju.

Velik dio gubitaka koje smo od početka pandemije proživjeli vezan je uz ritualnost. Mnogi od nas osjetili su izgubljenost u prostoru i vremenu, i to je točan osjećaj. Dnevni, individualni, periodički, kolektivni rituali daju nam uporište i sigurnost, vode nas kroz život od točke do točke, daju okvir našim danima i vremenu koje živimo. Važni su jer kroz njih se transformiramo na svim razinama, rastemo, napredujemo i mijenjamo se. Čak i banalan dnevni ritual poput pripreme za posao uvodi nas iz obiteljske i privatne u “radnu”, “službenu” ulogu. Izostali su važni individualni i kolektivni rituali: nismo obilježili prelaske iz jedne u drugu društvenu ulogu dodjelama diploma, proslavama matura, završnim predstavama, natjecanjima, krštenjima, vjenčanjima, sprovodima; propuštali smo obilježiti protek vremena kroz blagdane, ili pak kroz momente poput ljetovanja i zimovanja; a sve je to samo djelić mozaika kolektivih gubitaka koje smo prošli.

I u mom svijetu bilo je raznih gubitaka. One značajnije vrlo često “junački” podnesem, a oni “mali” nerijetko me razbacaju kao rollercoaster.

DNEVNIK MALIH GUBITAKA

Mali gubitak prvi – “Morning Glory”

Skoro svaki dan tijekom najžešćeg lockdowna prolazila sam kraj jedne ipomeje (“Morning Glory”) koja je obavila dobar dio ograde dvorišta u susjedstvu. Otprilike polovicu godine cvjeta predivnim purpuprnim cvjetovima što se ujutro raskošno otvaraju, a navečer sklapaju svoje latice, umorne od sve te ljepote koju su cijeli dan emanirale.

Svaki dan veselila sam se prolasku kraj te biljke jer eksplozija boja i ranog jutarnjeg sunca koje ih potencira činila ju je u tom jednom kratkom momentu nestvarno lijepom, a opet, to je praktički korov, i nisam sigurna primjećuje li ju itko zapravo. No, davala mi je neku sigurnost u ovim danima kad ništa više nije bilo sigurno, da svijet ipak još uvijek funkcionira po nekim pravilima i da će ipomeja u pravilnom ciklusu većem od svih nas svako jutro otvoriti svoje predivne latice, i svaku ih večer poslušno zatvoriti.

Neko vrijeme rjeđe sam prolazila, ulica se obnavljala, stizao je novi asfalt, sve je bilo raskopano, a i ipomeja je već prije nekog vremena izgubila cvjetove pod bremenom mijene godišnjih doba.

Nedavno sam prošla obnovljenom ulicom, i nisam odmah uočila što je drugačije. Osvrtala sam se, zagledavala, i onda napokon: ipomeje nije bilo.

Bilo mi je žao što su je vidjeli samo kao korov jer u njoj je bilo toliko ljepote. Valjalo je slegnuti ramenima i pogled usmjeriti negdje drugdje, u potrazi za nekim drugim ljepotama.

Mali gubitak drugi – “Vino, pivo, rakija, rum”

U nekoliko šarmantnih zabačenih uličica naslonjenih na čelično-staklene monstrume koji se koče u svojoj korporativnoj važnosti kopajući nam oči dehumaniziranim izričajem još živi duh nekadašnjih seoskih i radničkih naselja staroga Zagreba, s niskim kućicama i starinskim dvorištima u čijim sunčanim kvadratima lijeno odmaraju pitome kvartovske mačke. Uredske pauze nerijetko koristim za lutanje tim uličicama što se tako divno mijenjaju s godišnjim dobima i još uvijek nekako odolijevaju gigantskim Faradeyevim kavezima u kojima etažno naslagani jedni na druge važni ljudi u skupim odijelima tipkaju važne stvari.

U jednoj od takvih slijepih uličica skrila se ruina nečega što je, vjerujem, nekada mnogom prolazniku i putniku namjerniku pričinjala radost. Vino, rum, pivo, rakija – koga to ne bi razgalilo bar na tren! Zbog pandemije dulje smo vrijeme izbivali iz ureda pa su izostale i prilike za lutanje. Kad smo se vratili, nije više bilo ni vina, ni ruma, a bogami ni piva i rakije. A utjehe, znamo, nema u vodi.

Mali gubitak treći – “See the beauty in life”

Godinama, sad su to već i desetljeća, pedaliram kraj jednog parkinga od pločnika odijeljenog neuglednom niskom betonskom ogradom. Išarana je besmislenim grafitima kao i mnoga takva mjesta u gradu. Kraj sličnih lokaliteta prolazimo bez zastajkivanja, tek ih registriravši perifernim vidom. Međutim, kako sam odavno izgubila volju za “big picture” i uočavam samo detalje, jednoga dana među mnogim besmislicama ukazala se i poruka vrijedna zastajanja. Doista, “See the beauty in life”. Lockdown je ponovno učinio da rečenim putem neko vrijeme nisam išla. Kad sam se napokon ponovno zatekla tamo, ova divna ulična mudrost bila je uklonjena premazom sterilnobijele boje koju je ubrzo nagrdila neka žvrljotina, dok su besmislice ostale. Kakva metafora života.

Mali dobitak prvi – “Morning Glory”

Upravo kad sam naumila staviti ova razmišljanja na papir, još sam jednom prošla kraj ograde koju je nekad krasila ipomeja iz prve crtice. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Dala bih se zakleti da još samo koji dan prije, kao i mnogih mjeseci do sad, na ogradi nije bilo ničega. A sad ju je do vrha obavijala jedna nježna stapka s nekoliko cvjetova, većinom zatvorenih. No, jedan od njih baš se nametljivo rascvjetao u punom sjaju, gotovo u visini očiju, da ga slučajno ne propustimo uočiti.

Probio se kroz kišno sivilo prerano ugaslog ljeta, i dodao svijetu malo boje, u pravi čas, kad je trebamo više nego ikad.