Kad sam išla u 4. razred, neoprezno sam iskoračila na cestu, trknuo me auto i prešao mi preko desnog stopala.
Mislim da je bio kraj školske godine, ili negdje blizu toga, već je bilo vruće, a ja sam tumarala ulicama dosađujući se jer je većina mojih šulkolega bila mobilizirana za slet povodom otvaranja Univerzijade i provodili su užarena poslijepodneva na sportskim terenima na Klaki beskonačno uvježbavajući koreografije kojima će se nacija podičiti na otvaranju tog tada doista monumentalnog događaja.
Hitna me pod sirenama odvezla u Klaićevu, gdje su konstatirali da mi je stopalo u prilično dobrom stanju, gotovo netaknuto. A meni se plakalo jer mi je u nezgodi pukla nova Startas tenisica.
Startasice su bile službena obuća Univerzijade. Te godine vukovarsko Borovo izbacivalo ih je u količinama od 5 milijuna pari. Moje su bile svijetložute, ali ne od onakvog prozračnog pamučnog platna kakve se većinom danas rade već od neke vrste najlonizirane tkanine koja je iznutra bila vrlo tanko vatirana.
Neki vrijedni radnik u Borovu napravio je odličan posao i Startasica mi je spasila desno stopalo od težih posljedica, ali je, jadna, “pala” kao kolateralna žrtva moje neopreznosti. Samo tri godine kasnije izblijedjet će sjećanje i na nezgodu, i na bezbrižne ljetne dane kasnih 1980-ih, mnoga će djetinjstva naprasno završiti, a u Borovu će se umjesto Startasica proizvoditi nezamislivi užasi.
U Vukovar sam prvi put u životu otišla ravno 27 godina kasnije. Odradili smo jedan slavonski kulturno-turistički vikend za pamćenje, odgledali sjajne predstave u osječkom HNK-u i lutkarskom kazalištu zahvaljujući dragim prijateljima i znancima iz kulturnog svijeta, posjetili dvorac Eltz i vučedolski muzej, baranjska gospodarstva i čarde, Kopački rit, divili se lelujavim poljima mlade pšenice između koje su provirivali makovi, sjajno jeli i još bolje pili, ne mogavši se načuditi ljepotama krajolika, gradova i ljubaznosti ljudi, pitajući se pa kud mi idemo po bijelome svijetu tražeći ne znam što kad imamo ovo nadohvat ruke.
Nije bilo moguće ne pomisliti na užase koje je taj kraj proživio, ali u tim danima kasnog proljeća izgledao je kao nezaustavljiva bujica života, odlučan u namjeri da nam pokaže i da ono najbolje od sebe.
Tu sam živu i bujnu sliku ponijela u sjećanju do ponovnog susreta, i nekako bih voljela da ona dominira, za Vukovar i sve slične gradove i mjesta, da ih pamtimo kao prostore gdje život – unatoč i usprkos – neumorno traži i naposljetku pronalazi svoj put.
A jedan par Startasica uvijek je u ormaru i spremno čeka proljeće.❤️🩹