Tko to špijunira umjetnost? Špijunira li je itko? Je li umjetnost uopće vrijedna špijuniranja? Špijuniranje podrazumijeva tajnost – treba li tajiti i skrivati umjetnost? Podrazumijeva i transakcijski odnos – onaj tko špijunira, a i onaj za koga se špijunira, trebao bi imati neke koristi od te rabote.
Izložbi Franka Sergea Lehmanna ime je nadjenuo Emil Matešić, uz Andreu Grgić voditelj “Galerije na katu” KIC-a Zagreb i osoba zadužena za njezin postav.
“Oba područja u kojima Lehmann radi rizična su, opasna po onoga koji u njih ulazi, a oba su odgovorna naspram sebe i društva jer iza sebe imaju sistem koji od njih nešto očekuje i koji treba opravdati u svome postojanju”, kaže u pratećem materijalu izložbe Matešić.
U kojem je to dijelu sebe Lehmann zapravo špijun? Autor je, naime, i gastroenterolog, profesor na sveučilištu u Baselu, a ujedno i priznati konceptualni umjetnik. Interesantna je pojava, izuzetno simpatična, skromna i za sugovornika zainteresirana osoba, a imao bi sve razloge biti posvemašnja suprotnost tome. Zapričali smo se na kavi prije otvaranja pa je gotovo zakasnio na vlastitu izložbu, a i mi skupa s njim.
Uz to je i sin umjetnice Erike Lehmann, poznate švicarske grafičarke i slikarice, koja je umjetničku priznatost stekla u kasnijim godinama i s kojom je u svojim umjetničkim počecima i surađivao. O svemu tome govorio je Frank Lehmann na otvaranju u razgovoru s Emilom Matešićem.
Razgovarali su i o tome kako doživljava dihotomiju između umjetnosti kao hobija i kao profesije, i gdje se on i kako pronalazi u tom dualitetu. Njegova majka, iako je osjećala snažan umjetnički poriv, do zrelih godina radila je uredski posao, dok jednog dana nije jednostavno presjekla i posvetila se u potpunosti umjetnosti.
Sam Lehmann ostvario je značajnu liječničku karijeru te svjedoči da je to često bila i prepreka jer ga se doživljavalo kao umjetnika hobista, dok on umjetnost smatra ne nečime što ga “relaksira” od “pravog” posla već svojim poslanjem, zvanjem, misijom, i u svom slučaju ne osjeća da je u konfliktu s profesijom od koje zapravo trenutačno živi.
Bilo je okrepljujuće čuti da umjetničke afinitete možemo iskazati na razne načine i da mogu imati razne uloge u našem životu, da ne moramo nužno biti ispijeni bohemi koji u samoći hladnog tavana rišu po platnima dok gazda lupa na vrata utjerujući mjesecima stari dug za stanarinu, i da naše različite osobnosti mogu mirno koegzistirati u jednoj kvalitetnoj sinergiji.
Lehmann je u Zagrebu predstavio izbor svojih djela, među kojima centralno mjesto svakako zauzima instalacija “Ars Infinita”, koja se sastoji od majstorski izvedenog vitražnog stakla s okana vile u Berlinu iz 1850. godine. Pravo je čudo, kaže autor, da je pronašao tako veliki i cjeloviti komad sastavljen od okruglih dijelova što podsjećaju na dno boce. Ta je delikatna konstrukcija, spomenik obrtničkog umijeća, preživjela dva svjetska rata, svjedočeći u Lehmannovoj umjetničkoj interpretaciji s jedne strane krhkost umjetnosti, a s druge njezinu robusnost i neuništivost. Doduše, lišena svog prirodnog okruženja, odnosno građevine, da bi samostalno stajala potreban joj je potporanj, u ovom slučaju metalni okvir, što nas dovodi do pitanja može li umjetnost egzistirati larpulartistički, ili joj treba neki “držač”, nekakvo pojačanje? Može li umjetnost izdržati test vremena? Djelo sadrži i 200 citata o prirodi umjetnosti u rasponu od antike do suvremenosti, a prilikom otvaranja izložbe autor je istaknuo pozitivnu intonaciju tih citata naglasivši kako niti jedan ne govori da je umjetnost nepotrebna, dosadna ili bezvrijedna, upravo suprotno.
Možda je umjetnost i nama “potporanj”? Tijekom pandemije, mnoge je pojedince iz psihotičnog bezdana uzrokovanog zaustavljanjem života kakav smo poznavali izvukla upravo umjetnost: ekstenzivno smo gledali filmove, slušali glazbu, čitali… Ukratko, značajno smo pojačali uživanje raznih kulturnih sadržaja, a i sami smo postali kreatori istih: učili smo svirati razne instrumente, slikali, pjevali, plesali, pisali, na razne se načine pronašli u brojnim aktivnostima kojima je zajednička bila umjetnička komponenta.
“One Dollar-Art” instalacija je koja se sastoji od starih drvenih transportnih sanduka iz prve polovice 20. st. Oglodao ih je zub vremena, natruli su, a metalni okovi nagriženi hrđom. Prilično su duboki pa se promatrač mora približiti da bi utvrdio ima li u njima čega i što je to. A ono čime su ispunjeni razne su slike nabacane jedna na drugu, poneka oštećena, potrganog okvira, teško utvrdive kvalitete. Mjesto i način na koji su pohranjene sugerirao bi njihovu bezvrijednost. No, što zapravo znamo o njima? Baš ništa. Možda su to neka strahovito vrijedna djela i baš stoga pohranjena u te monumentalne sanduke? Lehmann je slike pronašao tko zna gdje i kupio ih za dolar. Je li to njihova stvarna vrijednost i tko uopće određuje vrijednost umjetnosti? Nekakva “nevidljiva ruka tržišta” ili ona ima kakvu imanentnu vrijednost?
Na otvaranju je naveo zgodan primjer malog eksperimenta na jednoj izložbi s eksponatima koji su bili načinjeni od cementa te eksponatima od materijala koje doživljavamo kao “prirodne” ili barem “prirodnije”. Eksponate od cementa posjetitelji su uglavnom tek pogledali koju sekundu, dok su se kod ovih drugih dulje zadržali. Slično je, kaže, s ovim sanducima – osjeća se jedan zazor kod publike, kao da se pitaju što je u njima transportirano, možda nešto odiozno?
Jedna od instalacija sastavljena je od drvenih flipera s početka 20. st. Lehmann je inače strastveni kolekcionar raznih starih mehaničkih naprava, poput slot-mašina u obličju kauboja i sl., u koje ponekad ugrađuje digitalne ekrane s porukama iz suvremenosti, zahtijevajući od tih jednostavnih isluženih i upokojenih bizarnih aparatusa da kroz kompleksne ovodobne tehnologije uskrsnu i ispričaju neku novu priču.
Lehmann kaže da stvara i induktivno i deduktivno: ponekad ima ideju pa traži objekte kojima će ju realizirati, a ponekad pronađe neki objekt i čeka da mu se “obrati”, da mu predmet “ponudi” koncept. Posvjedočio je da trenutačno ima oko 400 metara kvadratnih prostora ispunjenog stvarima koje tek čekaju svoje umjetničko oživotvorenje, neke i po dvadeset godina.
Lehmannovi radovi nešto su poput prometne nesreće: osjećamo odbojnost, a ne možemo prestati gledati. Otvaraju više pitanja nego što nude odgovora.
“Galerija na katu” u kojoj je izložba postavljena zapravo je jedna zgodna, intimna prostorija iznad KIC-ovog kafića. Penjanje stepenicama do nje samo pojačava dojam intimiteta, kao da odlazimo u nečiji stan.
Taj proces uspona postaje i katalizator umjetničkog doživljaja jer iz vreve centra grada odjednom upadamo u “kuću umjetnosti”, pomalo kao špijun iz naslova izložbe.
Na katu je gdje je i toalet kafića – još jedna simbolička simbioza tjelesnih i duhovnih potreba na koje taj prostor može odgovoriti. Kad nakon kave idete napudrati nos, bacite oko na Lehmannove konstrukte, nećete ostati razočarani.
Izložba je dio festivala 41. Večeri na Griču, realizirana u suradnji s tvrtkom Cristoforium Art i otvorena do 31. srpnja, a ulaz je slobodan.
Fotografije: Sanja Bistričić