Nastupilo je doba željeza.
Odnedavno sam nakon dugo vremena opet u teretani.
Teretanu sam “otkrila” tek u kasnim tridesetima, definitivno prekasno. Nije bilo lako krenuti solo, pod stare dane i bez ikakvog znanja, ali čim sam prešla njezin prag, to je bilo to.
Bilo je nečega magičnoga u sirenskom zovu željeza. Možda me privuklo milozvučje utega koji kuckaju jedan o drugi, sajli što stružu o metalne dijelove sprava, steroidni beat “muzike za vježbanje” koja me baca u afterpartyje kasnih 1990-ih… Tko će ga znati, no željezo i ja odmah smo se prepoznali.
Ovih sam dana malo ljuta, a još više tužna. A kad sam ljuta i tužna, volim čuti zveket željeza. U “moju” teretanu nitko ne ide zbog selfijanja i pokazivanja najnovijih tajica i bidona. Prostor nije doživio gotovo nikakve izmjene već 30 godina i to je predivno. Poslije po rukama imaš hrđe i željezne piljevine, a više od istegnuća i drugih mehaničkih ozljeda prijeti opasnost od sepse i tetanusa.
U tom našem malom kvartovskom željeznom raju svi su nekako ljuti. Većina vježbača barem su 45+, pa i više. Ima i ekipe do 20, koja vrlo ozbiljno vježba, što je isto predivno, a ovo od 21 do 45 nekako je preskočeno jer jasno je da to nije mjesto za traženje partnera, šetuckanje među spravama ili tipkanje porukica na kosoj klupi kao u nekim mondenijim vježbalištima.
Dakle, puno nas je starijih, a mi smo po defaultu ljuti. Nisu ni mladi puno bolji. Ipak su oni “stari u nastajanju”, sjeme ljutnje klija već i u njima.
I tako obuzeti pravednim gnjevom odlučno zauzimamo sprave, osvajamo utege, natežemo sajle, stenjemo, znojimo se, psujemo, kapamo, curimo posvuda. Smoždeni, odbacujemo vlažnu odjeću kao neku lanjsku kožu, transformirani, izmijenjeni na bolje, dok nam se ugodno tupa bol razlijeva mišićjem. Bijes je ostao uzemljen u željezo do sljedećeg dolaska.
Usudila bih se reći da većina ljudi, uključujući i mene, ondje dolazi vježbati “glavu”. Doza željeza kao lijek za psihu. Međutim, dok transformiramo glavu, mijenja se i tijelo, i uživam u toj promjeni, koja nije nevažna jer je utjelovljenje onoga što se s nama zbiva iznutra.
U posljednje vrijeme često razmišljam kako sam većinu života bila dosta nezadovoljna svojim tijelom, a posebice kad sam bila mlađa. Gotovo ni nemam fotografija koje otkrivaju malo više “mesa” iz tih nekih ranijih perioda. Ova je jedna od rijetkih, gdje me netko uhvatio na plaži na Cresu s ekipom iz “Kovačića”. Imala sam 20 godina i sjećam se da sam tijekom “poziranja” mislila kako brzo trebam neki ručnik da se zaogrnem. Imam i nekoliko iz dobi od otprilike 16 godina, rekla bih. Uvijek sam se na plažama skrivala, savijala, previjala, nastojala biti nevidljiva. Danas mi to zvuči nadrealno. Ne mogu vjerovati da mi to tijelo tada nije bilo dobro. Da mi je tad bila ova pamet, ne da se ne bih zaogrtala ručnicima nego bih gola hodala cestom.
No, dobro, tu smo, gdje smo, srednja dob nosi neku svoju mudrost. Danas svoje tijelo napokon promatram blagonaklono, dobrohotno, sa svim njegovim manama i vrlinama, kao svoju “kuću”, jednu jedinu, tijelo koje je proizvelo još jedno tijelo, i svaki dan sam sretna što je tu, funkcionalno, mobilno, sa zahvalnošću promatram kako me nosi kroz dane. Sa svakom šetnjom šumom, sa svakim jutrom kad ustanem a da ništa ne škljoca i škripi, sa svakim podignutim utegom koji zateže mišiće i tetive, zahvalna sam što je moje tijelo tu za mene jer mnogi, premnogi svakodnevno se bore s raznim bolestima i stanjima koja su im donijela dane u kojima mogu i moraju biti koncentrirani jedino na vraćanje funkcije svojim tkivima, organima, udovima.
Vratimo se željezu. Povijest željeza zapravo je povijest čovječanstva. Željezo nam je doslovce palo s nebesa. Bilo je to meteoritsko željezo, visoko cijenjen materijal, koji je čovjek obrađivao poput kamena. Rijedak je to oblik prisutnosti elementarnog željeza u prirodi, a nešto ga ima i u Zemljinoj kori od praiskona, kao i na Suncu i Mjesecu. U principu, željezo je vrlo rašireno na našem planetu, ali je u elementarnom stanju rijetko (najčešće dolazi u formi minerala magnetita).
Proizvodnja željeza od strane ljudske ruke iziskivala je dosta truda, a o njegovoj važnosti svjedoči i posljednje prapovijesno doba, Željezno doba. Ako uzmemo u obzir da su prvi tragovi uporabe željeza prepoznati u 4. st. pr. Kr. u Egiptu i na Bliskom istoku, a da je masovna proizvodnja počela prije nekih 150-200 godina, Željezno doba gotovo da nije ni završilo. Bez njega ne bi bilo ni svijeta kakav danas poznajemo, ni na kojoj razini.
I Biblija geografski smješta svoju radnju na lokaciju snažno obilježenu željezom, Malu Aziju. “Ponovljeni zakon”, peta, odnosno posljednja knjiga Staroga zavjeta kaže: Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.
Željezo je doslovce život – prenosi kisik do stanica i bez njega bismo umrli u roku od nekoliko minuta. Povezuje nas i spaja, ali i razdvaja: od njega gradimo mostove, ali i ograde i oružja. Ima moć liječiti nas, ali i ranjavati. Nije slučajno da su i krv i znoj nekako metalnog okusa. Lijepo je znati da smo pomalo građeni od “zvjezdane prašine”, da u nama kola i daje nam život metal iz svemirskih prostranstava, iz Zemljine kore, sa Sunca i Mjeseca.
I tako se svaki tjedan odazivam zovu željeza u našem malom kvartovskom željeznom raju, užarenim dlanovima hvatam grubu, hladnu površinu i osjećam kako me blaži, smiruje, uzemljuje, kako mi transformira tijelo a još više um, i u naoko banalnom činu dizanja utega povezuje s nečim većim od nas, i svojim nježnim zveketom šapće mi da ne brinem jer samo smo sićušna zrnca što plutaju beskonačnim prostranstvom na maloj plavoj točki, i u konačnici će sve biti kako je oduvijek bilo, baš onako kako treba biti i nikako drugačije.