[Kratka priča]
Kasije Aurelije Druz spustio je pogled na svoje kvrgavo stopalo sapeto kožnom sandalom i neudobnom vunenom čarapom što ga je iritantno grebla. Zaškiljio je prema nebu, uzdahnuo i iskoračio iz hladnog mraka kuće u svijetli krug koji je siječanjsko sunce iscrtalo pred vratima. Obnevidio neobično blještavim zimskim jutrom, nekoliko je puta žmirnuo, a zatim popravio togu i ubrzao korak prema forumu. Zrak je bio oštar. Dobro je učinio kad je penulu premazao lanolinom, pomislio je, ipak je bolje čuvala toplinu.
Baš bi mu sad, pred Agonalije, trebalo da se razboli. Sa Servilijem Tulijem Lentulom bio je zadužen za nabavku ovna što će ga prinijeti Janusu. Jedva se oporavio od još jednog naleta malarije minule jeseni, a već su u grad stizale glasine o novoj, nepoznatoj groznici.
Zastao je pred domusom i ovlaš provjerio sjenu koju je na uglačani pločnik bacao šiljak sunčanog sata. Stigao je na vrijeme, ali Servilije Tulije Lentul* još nije bio ovdje. Ime ga je sjajno opisivalo, taj još nikada nigdje nije stigao kad je trebao, uzdahnuo je.
Osvrnuo se nervozno. Osjećao je kako mu tijelom prolaze žmarci. Bilo je hladno, ali bojao se da to nije bio jedini razlog.
Uto spazi kako iz domusa izlazi Priska noseći veliko vjedro puno sivkaste pjenušave tekućine i žustro zakorači u njenom smjeru.
– Zdravo!
– Zdravo, Kasije Aurelije. Jutros si rano izašao.
Osjetio je kako mu ispod penule podbija znoj.
– Jesi li dobro?
Pokušao je zadržati vedar izraz, ali slutio je da mu lice poprima bolnu grimasu.
– Ma, dobro sam. Još osjećam posljedice malarije – protisnuo je. – Slušaj. Mislio sam, možda, ako nije nezgodno, malo ući. Možda Salus čuje moje vapaje.
– Slobodno. Znaš put.
Priska je zamahnula i prljava je voda zapljusnula ploče pred ulazom tražeći put kroz kamene utore, a klokot joj se gubio u dubini domusa kojim je Kasije Aurelije već žurno odmicao.
Dobro je poznavao ovu kuću.
Svježina pomalo ustajaloga zraka ugodno mu je hladila sada već prilično orošeno čelo.
Niše su se nizale pravilnom dinamikom.
Usporio je korak osjetivši da se zapuhao. Pomislio je kako je takva zaduha doista pretjerana. Pa, samo je nešto brže prošao nekoliko desetaka metara.
Popravio je tkaninu koja je kližući bježala s desnog ramena i izravnao nabore. S lijeve strane ukazao se razlog njegovog ulaska.
Tračak svjetlosti probijao se kroz tanašni prorez između crijepova i kao nožem precizno rezao gusti zrak kojim su bestežinski plutale čestice prašine. Zraku je zaustavljao natpis vješto sastavljen od kamenih kvadratića.
Salus.
Bilo mu je pomalo krivo što je tako iznenada banuo u ovo kućno svetište, bez dara koji bi prinio Eskulapovoj kćeri.
Teško je čučnuo i prislonio vrući dlan na hladni mozaik. Nije bio siguran kako se obratiti Salus, koju molbu iznijeti. Znao je da mu zapravo ne treba zagovor božanstava već liječnik. A liječnik već tjednima nije dolazio. Neki su dan do njega stigle glasine da je liječnik umro od te neke čudne groznice koja je odnedavno kosila stanovništvo provincije Panonije.
Kapljica znoja otrgnula mu se s čela i kapnula na uzorak školjke blistajući na suncu.
Iz daljine dopirali su ritmični zvuci Priskine metle, a u glavi mu je sve jače tutnjalo. Od Salus, očito, neće biti koristi.
Pridignuo se s naporom i prihvatio za zid niše. Kao da mu je odjednom na prsa netko stavio mlinski kamen, jedva je uspijevao dostatno udahnuti. Pridržavajući se za sve što mu se našlo na putu, zidove, ukrase, kipove, namještaj, sav je znojan teturao prema svjetlosti što je blago kupala ulaz u domus.
– Priska… Pri… ska – jedva je procijedio.
Nije mogao pojmiti da mu je tako iznenada moglo postati toliko loše.
Dočepao se izlaza, ali dalje više nije mogao. Koljena su popustila i tijelo se muklo stropoštalo na hladan pločnik.
Iz daljine prigušeno je dopirao Priskin smijeh nadglasavan iskričavim zvukom udaraca posude o kamen.
Mutna voda spokojno je otjecala žlijebom prskajući mu obraz.
Na ramenu je osjetio ruku Servilija Tulija Lentula.
– Priska! Pozovi pomoć! Kasije Aurelije…
Domus je odjednom odjeknuo glasovima i trčećim koracima, ali oči Kasija Aurelija već su se nezaustavljivo sklapale.
Voda je i dalje odmicala kamenim udubljenjem nezainteresirano oplahujući ukočeno lice i odnosila odraz vedrog zimskog neba dalje niz ulicu, kojom je užurbano kročio glasnik izvikujući vijest o novoj zarazi što je probila granice provincije Histrije.
_____
lat. lentulus – spori
_____
Featured image by www-erzetich-com from Pixabay