Fotografije: Hrvatska udruga za odnose s javnošću
“Najbolji kad je najteže.” Sjetila sam se nedavno tog slogana HDZ-ove izborne kampanje iz 2011.
Rijetko sam, prerijetko na događanjima na kojima sam samo sudionik, a ne (su)organizator ili sl. Dođem ja tako na konferenciju Hrvatske udruge za odnose s javnošću, lijepo utonem u stolicu, kad me prene telefon.
Mogu li za tri sata moderirati panel?
Predviđeni moderator iznenada je (posve opravdano) otkazao. Prije nas paneli s Ivanom Kekin, Marijom Selak Raspudić, ministrima Davorom Božinovićem i Ivanom Šipićem. A mi između njih i ručka. Težak lajnap.
Tema? Demografski izazovi i integracija migranata. Nije baš moj resor, ali to je nešto što se dotiče baš svakoga od nas, ako ne na akademskoj i/ili stručnoj razini, na svakodnevnoj, životnoj nesumnjivo. Ništa od drijemanja u publici, idemo se počešljati, pročistiti grlo i za mikrofon.
Kažu da je reach bolji ako daš neki learning experience ili tako nešto, pa evo ga:
1. Uvijek imati čistu odjeću, nikad ne znaš kad možeš završiti na pozornici. I ne samo zbog toga, ali zbog toga posebno 🙂
2. Uvijek imati notes i olovku pri ruci, posebno ako ste “analogni” mislioc kao ja (morala sam trčati do obližnjeg kioska po pribor. Moguće da papir i olovka izumiru pomalo kao artikl opće prakse, prodavačica jedva negdje iskopala neki notes.).
3. Ohrabriti se, prihvatiti izazov. Mogla sam odbiti, nitko mi ne bi zamjerio, rizik od bruke bio je značajan, ali ništa me nije koštalo da se u ta tri sata pripremim, upoznam s temom u dovoljnoj mjeri da mogu moderirati, i podijelim pozornicu sa sjajnim, stručnim i nevjerojatno zanimljivim sugovornicima Kristinom Bajan (Div grupa), Hrvojem Stojićem (Hrvatska udruga poslodavaca), Ivanom Blaževićem (Solidarna) i dr. sc. Draganom Bagićem (Filozofski fakultet).
Svakakve smo još dosta zanimljive uvide stekli:
– u RH od 2020. izdano 400.000 radnih dozvola stranim radnicima
– podaci HZMO-a, HZZO-a, DZS-a, MUP-a, Porezne, HNB-a i drugih institucija koje mogu dati neki uvid u brojke ne podudaraju se
– problemi na terenu ogromni su – strani radnici plaćaju enormne svote raznim posrednicima i agentima (posredovnih je agencija trenutačno oko 700) koji im nerijetko osiguravaju doslovce ništa pa se tako često zateknu u RH bez ikakvog plana i programa što i kako dalje. Tu tek kreće borba s administracijom i birokracijom, sustavom neprohodnim i za domicilno stanovništvo, kamoli za strance.
– poslodavci su pohvaljeni od sudionika panela jer su korak ispred države u “borbi” za strane radnike budući da im oni znače opstanak (btw, jeste li znali da je kninska podružnica DIV GROUP Ltd. najveća tvornica vijaka u EU?). Izostaje strukturirani pristup, praktički sve počiva na individualnim naporima pojedinaca i organizacija kojima je stalo da se ti ljudi uklope u društvo i daju dodanu vrijednost, za sve nas i same sebe u konačnici. Potvrdila je to i Pučka pravobraniteljica u izvješću za 2023. upozorivši kao i godinu ranije da izostaju javne politike koje pomažu integraciji stranih radnika u društvo.
– prema rezultatima 10. runde Europskog društvenog istraživanja na razini opće populacije, građani i građanke Hrvatske imaju “umjerene stavove o imigrantima i imigraciji, koji su u većoj mjeri pozitivni nego negativni” – a to je pak u suprotnosti s dominantnim tonom političara, raspravama na društvenim mrežama i medijskim napisima – strani radnici česta su meta dezinformatora i širitelja predrasuda.
Međutim, uočljivo je da postoji polaritet jer nisu svi strani radnici jednako “strani”, neki su “straniji”, da tako kažemo. “Vidljivi” migranti oni su drugog etniciteta i najsnažnije su u fokusu nenaklonjenih pojedinaca, iako najveći dio stranih radnika i dalje čine oni “nevidljivi”, “uklopljeni” radnici iz BiH, Srbije, Makedonije i Kosova.
– pregledala sam MUP-ovu statistiku o počiniteljima kaznenih djela, ali nisam našla podatke koji bi bacili svjetlo na nacionalnu pripadnost istih, no ministar Božinović na panelu prije jasno je rekao da su strani radnici ti koji su u pravilu žrtve kaznenih djela.
Konferencija je bila u Splitu, a samo dan kasnije dogodila su se tri napada domicilnog stanovništva na strane radnike, one “vidljive”, pa smo se o tome osvjedočili i “in vivo”.
– konferencija je bila o komunikacijama i morali smo se složiti da je komuniciranje “donositelja odluka” o ovoj temi praktički nevidljivo, kao da ona ne postoji, izuzev kad se daju izjave poput one predsjedničkog kandidata Mire Bulja, koji kaže da u jednom trenutku strani radnici mogu zakonito preuzeti strukture vlasti u Hrvatskoj pa kroz sabor uvesti zabranu vožnje ženama (?!). Istaknuo je da “tu dolaze ljudi iz drugih kultura, tradicija, običaja. Predviđaju da će za nekoliko godina tu biti i 400 tisuća ljudi, dok se naših mladi iseljavaju.” Istovremeno, Eurostat kaže da čak 13 posto mladih u Hrvatskoj nije aktivno, odnosno njih 78.000 niti radi niti studira, dok je radno sposobnih, a neaktivnih građana u RH više od polovice.
Sjetimo se uz to da je “gastarbajterstvo” već desetljećima dio kulture cijele exYu regije – uz Tursku i Grčku bili smo jedan od najvažnijih inkubatora radne snage za Zapadna tržišta, a politika radnih migracija bila je snažna i unutar Jugoslavije, kreirajući cijele uvredljive narative čak i u praktički matičnim sredinama (“jugošvabe”, “čefurji” i sl.). Sve što su ti ljudi htjeli bolja je budućnost za sebe i svoje obitelji, a često su se na svom putu susretali s predrasudama, netrpeljivošću i pogrdama, ne samo vani već i kod kuće.
Na kraju zapitali smo se što kao pojedinci možemo učiniti da se stvari poboljšaju makar u našem najužem perimetru. Panelisti svatko u svojoj domeni već rade puno, a mi ostali možemo se osvrnuti oko sebe, vidjeti gdje su ti ljudi koji nam nose hranu, grade zgrade, poslužuju nas, rade u često nesigurnim uvjetima, uz suženi pristup informacijama i mehanizmima potpore. Ako nam se čini i da ne možemo bogznašto, možemo barem uputiti osmijeh i lijepu riječ, ne košta ništa, a nerijetko je baš ono što je u nekom trenutku najpotrebnije.
Teška su vremena za sve. Budimo najbolji kad je najteže.
*Fun fact iz života: na utrkama često susrećem grupu trkača objedinjenih pod nazivom “Filipino Runners in Croatia” – njihova FB zajednica okuplja gotovo 400 članova. Za nas koji pohodimo utrke oni su ravnopravni članovi naše trkačke kongregacije i društva, suborci na trkalištu, “naši”. S njima imam više zajedničkog nego sa susjedom Jozom koji u 8 ujutro trusi četvrti pelinkovac čekajući da se otvori kladionica. Sami su se uključili u društvene tokove na jedan izuzetno pozitivan način, a na nama je da vidimo što svatko od nas može napraviti da to za njih bude još bolje kvalitetnije, svima na korist.