Idem tako neki dan oko 18.30 s posla.
Bio je neki dug i baš smaran dan. Onaj zamor koji dolazi ne toliko od previše rada već od premalo rada onoga što voliš. Uz to, malo sam se odviknula od stajanja u kolonama, beskonačnih traženja parkinga, čekanja liftova, neonskih svjetala, ljudskih interakcija, pucketanja printera, uredskih zvukova i mirisa pa svaki put kad dođem u ured, prolazim neku adaptaciju pomalo nalik onoj vrtićkoj.
I tako se vozim praznim, maglovitim gradom i pokušavam rekreirati kako je to bilo lani, i preklani, i svake godine ranije petnaestak godina unazad.
Nakon ljeta krenula bi hektika kojoj bi prosinac bio totalna kulminacija.
U ovo doba vjerojatno bih s kolegicom divljala naokolo, ja bih se vrtjela autom po centru, dok bi ona hopsala od vrata do vrata s vrećicama, organizirala bi se događanja, bjesomučno slali mailovi, vrištali bi pozivi na domjenke na koje bi bilo pristojno otići i zadnje networking kave oko ureda, svi bi nešto tražili da zatvore godinu, svima je trebalo nešto osigurati, pripremiti, poslati, reći, dizali bismo se u 5:00, u 5:15 već kuhali ručak, uskakali u aute dok još ne bi svanulo, vozali se bezglavo s jednog kraja grada na drugi, presijecajući rijeke ljudi na Zelenom valu i svugdje drugdje, jurili bismo na treninge, priredbe, produkcije, natjecanja, božićne sajmove, humanitarne tombole, iz školske torbe iskakale bi lektire, likovne mape i tehničke kutije, blinkale bi notifikacije o ispitima, odgovaranjima, ocjenama, sastancima, projektima, sudarali bismo se po shopping centrima pokušavajući u sudačkoj nadoknadi dobaviti sve što još nedostaje u već dovoljno punim hladnjacima, smočnicama i pod božićnim drvcima.
Mrzila sam kraj godine gotovo više od ičega.
Ove godine plutamo u drugom ekstremu, zastrašujućem, u kojem smo okljaštreni za puno toga. Mnogima je ovaj prosinac najstrašniji u životu.
A, s druge strane, napokon čujem vlastite misli. Napokon mogu uvidjeti što bi ovo doba godine doista trebalo i moglo biti.
Strah me i priznati da učim voljeti prosinac, i da mi se konačno sviđa.
Ovakav ekstrem možda jest užasan na milijun načina, ali i ono ranije bilo je strašno iščašeno na svoj način. Kao da je ipak nastupilo neko vrijeme reseta na svim razinama.
Ne mogu više niti zamisliti povratak na staro, niti se na to “staro” ikad više želim vratiti.
Želim kreirati neku novu stvarnost.
Koju i kakvu, to je pitanje na koje će iduća godina možda dati odgovor.
