Zapad nije baš ‘moj’ dio grada, oduvijek se više krećem centralno-sjeveroistočnim perimetrom Zagreba.
Međutim, slučaj je htio da se u posljednje vrijeme vrlo često zateknem u blizini Jaruna, i to nerijetko u čudnovata vremena. Tako sam, primjerice, 68. dana godine 2019., koji je pao na deveti dan ožujka mjeseca, već u 6.50 bila na Jarunu povodom koji nije bio lutalačke prirode. Trebala sam ‘ubiti’ nešto vremena, a kako u meni – čim se ukaže prilika – instantno proradi skitnički nerv, odjednom sam bila posve odlučna u namjeri da u svojstvu turista u vlastitom gradu otkrijem meni neke nepoznate pojave tog dijela Zagreba.
Za prvi nevjerojatan dojam te zore bio je zadužen ptičji svijet, koji je u to vrijeme, kada praktički tek sviće, posve dominirao jarunskim prostranstvima. Još je bilo prerano i za tradicionalno zornički raspoložene šetače pasa pa su ptice posve neometano pokazale svu raskoš svog talenta. Da imam ikakvog ornitološkog znanja i vještina, možda sam mogla prepoznati koju po pjevu (osim djetlića, koji je kuckao kao u crtiću, i vrana, koje su zlokobno graktale), a ovako sam jednostavno bila prepuštena neopterećenom uživanju u simfoniji zvukova ranojutarnje prirode.
Jarunska voda bila je nestvarno mirna, poput zrcala. Gotovo su se nadrealnima doimale koncentrične kružnice kada bi koja ribica poskočila iz jezera, ili neka ptica u niskom letu prhnula krilima i na tren uzburkala nepomičnu površinu.
Inicijalno mi je želja bila izbliza pogledati instalaciju “Solarni pleksus Europe”, pravi zagrebački Stonehenge, a na kraju sam obišla cijelo jezero u otprilike 3-satnoj šetnji, prehodavši i sva 4 jarunska otoka dostupna mostovima (od ukupno 6 otoka), posve osupnuta nevjerojatnim iznenađenjima koje Jarun nudi usredotočenom šetaču.
O Jarunu je interesantno pisalo Mapiranje Trešnjevke, Prikriveni simboli grada bacili su novo, pomalo ezoterično svjetlo na zagrebačko more, a povijest Jaruna s interesantnim fotografijama i podacima može se pročitati i ovdje.
