Nakon gotovo nezapamćeno dugog perioda prekrasnog vremena, jutros je jesen pokazala svoje pravo lice.
Ima nešto čarobno, ali i potrebno – i za prirodu, a i za nas – u jutarnjim vizurama prekrivenima koprenom vlage i magle, kao da je grad netko ogrnuo mokrim velom, u krajoliku koji se doima obrađen nekim vintage filterom.
Dušni je dan.
Jutra pokušavam započeti knjigom. Bez velikih ambicija, stranica-dvije, koliko stignem. Uglavnom cirkuliram nekoliko knjiga koje čitam istovremeno.
Ovo jutro bilo je kao stvoreno za koju stranicu Knausgaardove Moje borbe. Stala sam na str. 239 III. dijela, gdje mi je pažnju zaokupila rečenica: Jesen je bila tama, zemlja, voda, šupljine.
Knausgaard je tu zapravo sjajnu definiciju, supstanciju jeseni ubacio neprimjetno u svoju novelističku logoreju, bez velikih uvoda i najava, ali svejedno ju je nemoguće zaobići, previdjeti, ne zastati nad njom.
Bio je to izvrstan foršlag za jutrošnje lutanje.
Trebala sam ići u grad nekim poslom, ali kao što mi se obično dogodi kad mi vrijeme dozvoli skretanje sa zadanog puta, posao ostane polovično obavljen, a lutalaštvo prevlada. Krenem s jednim ciljem, a nakon nekog vremena uhvatim se da sam se posve predala digresijama. I ne bude mi žao.
Put me nanio Medvedgradskom, pored Gliptoteke.
Uvijek me privlačio taj dio grada, i spletom okolnosti, događalo se – osobito posljednjih godina – da se često nađem tamo, i to baš u nekim momentima koji dozvoljavaju mislima, a ponekad i nogama da slobodno lutaju.
Medvedgradska danas po svom habitusu nije ni po čemu posebna ulica, osobito u svojem gornjem dijelu. Međutim, baš negdje kod Gliptoteke nešto se magično dogodi. Možda se na tom dijelu baš najjače spajaju silnice prostora koji je nekada praktički bio žila kucavica Zagreba?
Zagreb je, zapravo, grad koji je snažno oblikovala prisutnost vode.
Iako je u posljednjih 100-tinjak godina nažalost većinom postao gradom koji se boji svoje vode i bježi od nje, nekada to nije bilo tako. Šturi tekst na službenim stranicama Grada kaže da su dva srednjovjekovna grada iz kojih se razvio današnji grad Zagreb bili smješteni na obalama potoka Medveščaka… Sedamnaest glavnih potoka koji se s planine spuštaju kroz grad definiralo je strukturu grada, a prema njima su nazvane mnoge gradske četvrti.Netko si je dao truda pa na Wikipediji naveo te potoke, a blog Nepoznati Zagreb, koji jako volim i često čitam, sažeo je neke spoznaje o gradskim potocima u jednom od postova.
Medveščak je jedan od najznačajnijih zagrebačkih potoka, a Medvedgradska ulica otprilike je mjesto gdje je njegov prirodni tok preusmjeren ispod gradskih ulica, sapet i sputan nadsvođenim kanalom, skriven od pogleda i izdvojen iz života grada. Teško je ne oteti se dojmu koliko bi gradske vizure izgledale drugačije i življe da je Medveščak ostao teći otvorenim koritom i svojim tokom nastavio oblikovati životne tokove Zagreba kako je to činio stotinama godina prije.
Izvor Medveščaka je kod Kraljičinog zdenca i nekada je uz njegove obale bujao gospodarski i društveni život Zagreba: njegov tok pokretao je 25 gradskih mlinova, a još od 13.
Medveščak je omogućavao razvoj obrta i manufaktura (...suknara Franje Kuševića, kod crkve sv. Ksavera (1750.) – jedna od najvećih manufaktura tekstila u tadašnjoj sjevernoj Hrvatskoj. Kaptolska manufaktura papira na Novoj Vesi jedna je od najstarijih; žitni mlin pretvoren je u mlin za stare krpe, postoje čak kolorirani nacrti papirane s kraja XVIII.
Osobito je zanimljiva iznenađujuće strukturirana prisutnost najstarijeg obrta na svijetu: Jedno od najpoznatijih kupališta, Petrova kupelj (danas Medvedgradska 15, 17), pregrađuje se 1898. g. za tzv. bludilište. Gospođa Rosa Aranjoš, naime, moli Gradsko poglavarstvo da svoju koncesiju za djevojačke poslove prenese zbog prelaganja potoka Medveščaka iz Kožarske broj 8 na broj 69. Gradonačelnik Adolf Mošinski odobrava ovu gradnju usprkos brojnim predstavkama i potpisima građana protiv bludilišta u njihovom susjedstvu. (izvor: MGZ).
Gdje je potok Medveščak danas?
Potok još uvijek teče prirodnim putem s mnoštvom slapova i vodopada od izvora do retencijskog sustava kod Lagvića, nastavljajući reguliranim otvorenim betonskim koritom do Mihaljevca, ponirući u nadsvedeni kanal ispod Ksaverske ceste, Medveščaka i Ribnjaka te Draškovićevom prema Držićevoj, gdje se spaja s glavnim odvodnim kanalom i s njim ulijeva u Savu kod Ivanje Reke.
Najsnažniji prijelaz iz sadašnje šturosti Medvedgradske ulice u taj neki cajtgajst koji još lebdi u zraku jest upravo oko Gliptoteke. Čak i ako nismo baš vični kunsthistoriji, teško je to zdanje prepoznati kao išta drugo nego kao nešto industrijsko. Upravo je to Gliptoteka i bila – nekad najveće industrijsko zdanje u Zagrebu, namijenjeno preradi kože.
Već sama njena pojava kada se krećemo Medvedgradskom sa sjevera kao da prebaci šetača u neki vremeplov.
Gradnja kožare započela je 1864. i postupno se proširivala do najvećega industrijskog pogona u Zagrebu. Požar 1926. uništava veći dio pogona, a 1938. kožara prestaje s radom.
Osobito je interesantna uličica i stube koje imenom još svjedoče prvotnu namjenu Gliptoteke. Drvene Kožarske stube povezuju vrh Mlinarske ulice s ulicom Medveščak i izbijaju kroz uski prolaz upravo na zgradu Gliptoteke. Obzirom da ih je gomila, a pozicija im je takva da vas put tamo može nanijeti u pravilu samo s namjerom da kročite njima, nisu baš neka prominentna spojnica te dvije ulice.
Možda upravo stoga tamo kao da je vrijeme na tren zastalo.
Kožarske stube –ulaz s Mlinarske
Kožarske stube 
Kožarske stube 
Spoj Kožarskih stuba s Medvedgradskom 
Kožarske stube – ulaz s Medvedgradske
Osim Kožarskih stuba, u neposrednoj blizini postoji i Kožarska ulica. Nekad značajna, danas je gotovo potpuno nevidljiva, ali ipak predstavlja jedan zagrebački unikum. Naime, to je ulica koja je – redizajnom tog dijela grada – postala dvodijelna. Njezin tok presječen je na dva dijela i danas se tek uz puno mašte može rekonstruirati njezin nekadašnji duh vremena.
Kako je dan bio nekako gluh, prolaznika malo, a atmosfera digresivna, odlučila sam istražiti gdje vodi današnja Kožarska.
U svom gornjem dijelu ona zapravo praktički i nije ulica već gotovo neprimjetan puteljak. Baš me taj dio uvijek najviše intrigirao. Tog dana taj ulaz u Kožarsku izgledao je bajkovito, kao portal u neki paralelni svijet. Na samom početku nalazi se poluurušeni cigleni zid, koji me instantno vratio u mladenaštvo.
“I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkastožutu…” 
Skriveni dio Kožarske. 
Poput paralelnog svijeta neposredno uz Tkalčićevu.
Naime, na tom zidu godinama, a možda sad već govorimo i o desetljećima, nalazio se jedan od onih grafita koji ostaju upamćeni u kolektivnoj svijesti jednoga grada. U mom sjećanju žive od nekakvih adolescentskih kasnih ‘90-ih’. Na zidu je stajalo Alexu ne daju klavir. I tada sam se pitala zašto mu ne daju klavir, tko mu ga ne da, tko je Alex, za što mu treba klavir? No, bilo je to rano internetsko vrijeme (danas doista teško zamislivo), nije bilo moguće baš lako istražiti takve urbanizme, vrijeme je učinilo svoje i ja sam zaboravila na grafit, Alexa i njegov klavir.
Slučaj je htio da se prisjetim toga kada sam se nenadano našla na početku Kožarske ovoga Dušnoga dana ljeta gospodnjega 2018. Prošla sam kraj zida i razočarano utvrdila da grafita više nema.
Međutim, nešto mi nije dalo mira pa sam se vratila. Srećom, nije bilo puno ljudi jer bi u suprotnom mogli posumnjati da nešto oziljno ne valja sa mnom. Stajala sam pred ostatkom zida i pokušavala ispod naslaga drugih napisa i oštećenja nastalih zubom vremena otkriti jesam li samo sanjala da je tamo stajao daj napis? Morao je biti, sjećala sam se crnila slova, fonta, rasporeda…
Nakon nekoliko minuta zagledavanja, natpis se razotkrio!
Još je dijelom bio ovdje. Osjetila sam kao da je mojim mladim godinama dan neki legitimitet, kao da je to dokaz da sam doista bila i postojala u to vrijeme u ovom gradu.
Pojava interneta razotkrila je i Alexovu pojavu. Prema urbanoj legendi, Alex Račić bio je talentirani pijanist koji se zaljubio u 40 g. stariju austrijsku pjevačicu Bibi Johns. Navodno su roditelji bili očajni i kao zadnju liniju obrane priprijetili da mu prilikom selidbe neće dozvoliti da uzme klavir.
Internetska prostranstva čak su popratila tu vezu s nekoliko članaka (1, 2, 3). Wikipedia kaže da su u vezi bili punih 13 g., do 2010., što grafit smješta u nekakvo rano poslijeratno vrijeme u drugoj polovici 1990-ih. Noj je bilo 68, njemu 28. Što danas radi Alex, nije nam poznato. Možda niti ne zna da je ušao u urbanu legendu…
U nastavku Kožarska neugledno vodi naličjem kuća i zgrada koje gledaju na dio Medvedgradske kod Centra Kaptol, i više djeluje kao kolni put kroz nečije dvorište.
Kod Felbingerovih stuba prolazi uz još jednu malo poznatu zagrebačku zanimljivost – pravi pravcati vinograd usred grada.
Nakon još nekoliko minuta hoda, Kožarska utječe u Tkalčićevu i ubrzo ponovno iz nje izvire nastavljajući se do Sunčanog sata i zelene površine sa skulpturom Marije Jurić Zagorke, završivši tako svoj urbani tok neprimjetnim uranjanjem u živost centra grada.
A potok Medveščak tiho i nevidljivo nastavlja svoj podzemni put prema savskom ušću.
_________
Za kraj, nekoliko interesantnih tekstova: o potoku Medveščaku; o gradskim bludilištima (1, 2), i jedan jako lijep tekst o jeseni, kojem se često vraćam…
