Put me razmjerno često nanese pored Saturna. Prizemljenog Saturna.
Metalna kugla veličine otprilike one za kuglanje sjaji se na Bukovčevom trgu u Zagrebu, točnije na adresi Račićeva 1. Nije baš neka atraktivna lokacija, zelena površina na trgu uglavnom je služila kao odlagalište otpada i privremena postaja za ljude bez krova nad glavom. Iako je danas u nešto boljem stanju, s uređenim ružičnjakom i novim klupama, nekako ne mami prolaznika da otpočine.
Saturn je postavljen relativno diskretno, poput nekakvog ukrasa na kutnom spoju kamene ograde, lako je proći kraj njega a da ga se uopće ne registrira. Jadan Saturn, jedan od plinovitih divova, po volumenu i masi drugi planet nakon Jupitera, sigurno teško podnosi takvu neprominentost.
Ovaj maksmirski Saturn dio je zanimljive instalacije Prizemljeni Sunčev sustav, koju čine Kožarićevo Prizemljeno Sunce u Bogovićevoj, postavljeno 1994., i Devet pogleda Davora Preisa, rasutih Zagrebom deset godina kasnije. Veličina planeta i njihova udaljenost od Kožarićevog Sunca poštuju razmjere stvarnog Sunčevog sustava.
Saturn je posljednji od planeta našeg sustava vidljiv golim okom, jedan je od najsvjetlijih nebeskih objekata, poznat astronomima od davnina.
Sa svojim spektakularnim prstenovima svakako konkurira za najljepši planet Sunčevog sustava, uz – naravno – Zemlju. Nosi još jedan rekord – planet je s najviše satelita, više od 80, a broj nije konačno utvrđen i vrlo je moguće da ih je i više.
Osim astronomskih zanimljivosti, interesantan je i na simboličkoj razini.
Pomalo nepravedno, prilično je ozloglašen planet. Prilijepljene su mu brojne negativne konotacije, kako to često biva kad stvari sagledavamo samo iz jedne perspektive.
Povezan je sa smrću, krajem i ograničenjima. Ekvivalent mu je grčki bog Kronos, koji je pojeo svoju djecu, ostavivši na životu samo Zeusa.
Saturn znači stezanje, kontrakciju, hlađenje, smirivanje, granice.
Na prvu zvuči dosta loše, međutim, bez granica i ograničenja plutali bismo u beskonačnom kaosu. Koliko nam god manjak bilo kakvih ograničenja ponekad izgleda privlačno, činjenica jest da bez ograničenja zapravo nema rasta. Ako nikada nema nikakve granice, kako ćemo uopće znati tko smo, što smo, i gdje smo u odnosu na bilo što drugo? Bili bismo amorfne mase u svakom smislu, bez mogućnosti da stanemo, nađemo čvrsti oslonac, razmotrimo gdje smo i što smo, i odrazimo se prema nekim višim sferama.
Granice nam daju strukturu, uravnotežuju, discipliniraju, određuju nas same po sebi i u odnosu na drugo.
Ako pazimo da granice ne prijeđu u ograničenost, struktura i disciplina u krutost, a odgovornost u krivnju, simbolika Saturna može nam biti od velike pomoći. Može nam dati znanje o nama samima jer tjera nas da pogled okrenemo prema unutra.
Saturn je mrak i hladnoća. No, i sjeme klija u hladnoći mračne zemlje. Saturn je stezanje, kontrakcija. Bez kontrakcija nema novog života. Saturn je smirivanje, usporavanje, a bez toga ne možemo stati i sagledati stvari onakvima kakve doista jesu.
Došli smo do polovice ove neobične godine, pune dosad nezabilježenih događanja.
Ne razumijem se baš u astrologiju, ali oni koji su u tome vješti kažu da smo upravo u momentu retrogradnosti četiri značajna planeta: Merkura, Venere, Saturna i Jupitera.
Koncept retrogradnosti nerijetko je negativno konotiran, ali on zapravo nudi veliki potencijal – daje nam mogućnosti sagledavanja stvari na drugačiji način. Istovremeno, nosi neke nedovršene stvari iz prošlosti i pritom nam daje mogućnost da ih pogledamo drugim očima i na neki način dovršimo.
Zanimljivo, Jupiter i Saturn “kolektivni” su planeti, dulje se zadržavaju u pojedinom znaku i time imaju veći utjecaj na društvo u širem smislu. Merkur i Venera “osobni” su planeti, njihovo kretanje ima veći i brži, neposredniji utjecaj na naš osobni, privatni plan.
Bit će interesantno pratiti tijek tih neobičnih, možda malo i suprotstavljenih retrogradnosti. Osjeća se da se mijenjamo globalno, kao društvo, a i kao pojedinci. Nitko i ništa više nije isto.
Na polovici godine događa se još jedan važan astronomski moment – ljetni solsticij. Jedan od dva dana u godini za koje možemo reći da su na neki način posvećena Suncu. Drugi takav dan jest zimski solsticij.
Obje svetkovine slave svjetlost i život. Dok se zimski solsticij nekako ukorijenio kroz svoje komercijalno lice zimskih blagdana, ljetni kao da je s vremenom izgubio na važnosti.
Nekada, dok su ciklusi čovjeka bili jasno raspoznatljivi i snažno ovisili o prirodi, ljetni je solsticij bio vrlo važan jer je padao na pola vegetacijskog perioda većine poljoprivrednih kultura i označavao početak novog ciklusa radova. Uspjeh tog ciklusa često je činio razliku između života i smrti – njegov neuspjeh zbog prirodnih nepogoda, nametnika, bolesti ili drugih razloga mogao je značiti da će zimski solsticij biti dočekan u oskudici.
Od brojnih poganskih običaja, kod nas se zadržao i u kršćansku tradiciju ušao običaj Ivanjskih krijesova, na blagdan Ivana Krstitelja. Paljenje krijesova nastavilo se kako bi štitilo narod, stoku i urod od svih nedaća, a biljkama prikupljenima u Ivanjskoj noći pripisivana su čudesna i ljekovita svojstva i moć proricanja.
Ove godine tom se fenomenu pridružuje još jedan – pomrčina Sunca, i to upravo na solsticij. Neće biti vidljiva iz naših krajeva, ali tu je, makar na simboličkoj razini.
U ovoj nevjerojatnoj godini više uopće nije nevjerojatno imati upravo na polovici godine retrogradnost četiri važna planeta i pomrčinu Sunca, i to baš na ljetni solsticij.
S jedne strane Saturn će nas tjerati da osvijestimo vlastita ograničenja, steknemo disciplinu, uspostavimo kontrolu, da usporimo, budemo strpljivi, da usvojimo nove strukture, i društvene, i osobne. S druge strane, Sunce je u svom zenitu, dosegnulo je najveću pozitivnu deklinaciju, prividno “stoji” (solsticij = suncostaj), a potom se polako počinje gibati u suprotnome smjeru.
I snaga Sunca je transformacijska – koža nam na suncu tamni, cvjetovi se pretvaraju u plodove. Vatra stvara negativne ione, pročišćava i dezinficira, a istovremeno je jedini element koji se ne može onečistiti.
U ovom momentu imamo i još jednu dihotomiju – Sunce nas na neki način “tjera” van, čini nas nesputanijima, slobodnijima, a globalna pandemija traži upravo suprotno od nas – da se povučemo, zatvorimo, ukinemo slobode, sputamo se. Pomrčina Sunca kao da želi naglasiti da ovoga časa moramo postupati upravo suprotno od same prirode koju šalje pozitivna simbolika Sunca.
U svom negativnom aspektu Sunce je tiranin i autokrat, egocentrik razorne moći. Sa Saturnom dijeli muški princip, ili arhetip, utjelovljen u liku očinske ili učiteljske figure.
Sve to na simboličkoj razini govori da nas čekaju velike i važne lekcije i poruke, i kao društvo, i kao pojedince, ako ćemo imati snage stati i primiti ih.
Više volim sagledati ono pozitivno u svemu tome i nadati se se da smo u jednom povijesno nezapamćenom zenitu, usijanju, nakon kojega slijedi hlađenje, usporavanje, discipliniranje, duboki uvidi, a potom novo kretanje, novo rađanje, novi rast.
Voljela bih vjerovati da ćemo uspjeti iskoristiti snagu Sunca, upiti nešto od njegove moći, a s druge strane baštiniti mudrost i stabilnost Saturna i njegovu moć introspekcije. Saturn je posljednji od vidljivih planeta, granica materijalnog i transcendentalnog, kraj jednog i početak drugog svijeta.
Ovo je jedinstveni trenutak za transformaciju na svim razinama. Iskoristimo ga najbolje što možemo jer možda imamo jedinstvenu priliku kreirati nove, bolje verzije sebe samih, i novi, bolji svijet.
