Na obalama imam nesavladivi poriv čeprkati po pijesku, šljunku, oblucima.
Uvijek, gdje god dođem a da ima vode, bila rijeka, jezero, more, ocean, jednostavno moram se približiti tlu, gledati ga izbliza i kopati, nebitno jesam li na obali Bundeka ili Atlantika.
U Londonu sam bila samo jednom u životu na jedva 2 dana, ali morala sam se spustiti do Temze i uzeti jedan kamenčić. (Bilo je i školjaka, iznenadila sam se. Još sam se više iznenadila kad sam nedavno shvatila da to čeprkanje po obalama Temze ima i naziv – “mudlarking”: ne znam kako ga prevesti, možda kao “blatnjarenje”? Izraz se koristio za opisivanje nesretnika s društvenih margina koji su u 18. i 19. st. u Londonu preživljavali pretražujući obale Temze u potrazi za vrijednim predmetima.)
Nerijetko na kamenčiće napišem gdje su i kada pronađeni. Međutim, nemam neku ideju što bih s njima doista napravila pa na kraju samo leže po stanu, po nekim vrećicama, ladicama, džepovima torbi koje su išle na plaže, nezaustavljivo beskorisno izviru iz svih pora.
Tako sam neki dan kopala po nekom rusaku kadli odjednom – “klonk-klonk” – nešto pade na pod. Pogledam bolje, a ono komadić porculana. Srce mi je poskočilo jer sam na njega pomalo i zaboravila misleći da je zauvijek izgubljen. Našla sam ga na Osoru, prilikom svog prvog ljeta na tom unikatnome mjestu.
(Uglavnom kažem “na Osoru”, kao da je otok. Ići “na Osor” jedino mi zvuči prirodno jer on kao da jest otok sam. Sad, ne znam više, možda samo ja kažem “na Osoru”? S druge strane, idemo “u Irsku”, a ne “na Irsku”… Ne znam. Vjerojatno neke lokacije preslikane u jezik imaju neku svoju logiku. Možda ih jezik opisuje bolje nego geografija. Ako ste u prilici, svakako posjetite ovaj jedinstveni gradić na prevlaci koja je nekada spajala Cres i Lošinj, gdje se svakog ljeto održavaju Osorske glazbene večeri, jedan od nacionalnih festivala. )
Tog dana lanjskoga ljeta na osorskoj plaži kraj kanala Kavuada do mojih je nogu more doplavilo bijelu krhotinu na kojoj se nazirao točkasto-plavi cvjetni uzorak.
Bilo je prekrasno poslijepodne kasnoga srpnja, sunce je već bilo dosta nisko na obzoru, još uvijek jako, ali istovremeno ugodno. Plaža se pomalo praznila, kose su bile krute od soli, više ti se ne ide u more, ali drago ti je da je ono ovdje, da je blizu, i samo želiš upiti obavijajuću vrelinu oblutaka, sačuvati je u koži i kostima da te grije u tamnim zimskim jutrima. Škiljila sam u sunce i prevrtala taj komadić neko vrijeme u rukama, pitala se koja je njegova priča, je li u more dospio nesretnim ili možda sretnim slučajem. Ubacila sam ga na kraju u ruksak i očito zaboravila. Dok nije ponovno uskrsnuo na parketu našega stana jednog gluhog subotnjeg zagrebačkog pandemičnog prijepodneva.
Bilo je jasno da se sada s njim nešto mora dogoditi. Ali, što? Kako sačuvati taj trenutak?
Lako. Uroniš ga u mjed.
Fantastično kreativna Petra, inače otočanka, vlasnica branda “naOtoku”, promotrila je kratko i opipala taj osorski porculan i rekla: – Vidimo se idući tjedan.
Kad je kroz nekoliko dana mobitel zapingao, srce mi je opet poskočilo.
– Gotovo je!
Kroz ekran iskočilo je moje osorsko poslijepodne obavijeno mjedenim fasungom, ljepše nego ikada, spremno na početak svog posve novoga života.
Malo koji materijal bolje bi se slagao s tim porculanskim komadićem bolje od mjedi. Jednostavno, ima nešto toplo u toj leguri, boji, opipu pa čak i specifičnome mirisu, nešto što divno pristaje bijeloj hladnoći porculana.
More uzelo, more vratilo.
Volim vjerovati da je uzelo taj komadić u ljubavi, da ga još malo miluje prije nego ga vrati u neki novi, nadam se ljepši život. Možda je taj komadićak tratio svoje talente kao dio tanjura, vaze ili tko zna čega u nekoj prašnjavoj vitrini, a zapravo je njegova prava priroda bila da bude prominentni komad ekskluzivnog nakita, obgrljen mjedenim okvirom i izložen zadivljenim pogledima.
“Osorski memento” bit će dobar podsjetnik da svaki put kad mislimo da je sve izgubljeno i da smo razbijeni na komadiće, možda smo samo na putu prema nekoj novoj priči, prema nekom boljem početku, prema svojem pravom ja.
Mjed – borac protiv covida-19?
Mjed je, pak, toliko zanimljiv materijal da zaslužuje poseban tekst.
Ta slitina bakra i cinka, poznata i pod nazivom mesing, otporna je na koroziju, a iako tvrđa od oba materijala koja je čine, podatna je za oblikovanje raznih uporabnih i ukrasnih predmeta.
Danas je mjed ponovno došla u fokus znanosti zbog jednog svog zanimljivog svojstva. Naime, na mjedi ne mogu opstati patogeni organizmi. Posljedica je to udjela bakra u toj leguri, odavna poznatoga kao materijala snažnog antimikrobnog djelovanja. Ova spoznaja osobito je aktualna danas kada svijet opsjeda covid-19, te se ponovno razmatra šira uporaba mjedi na predmetima kao što su kvake i sl.
Drevne civilizacije koristile su bakar za dezinfekciju vode konzumirajući je iz bakrenih posuda, stavljajući bakrene strugotine s oružja na rane i sl. U SAD-u su materijali od bakra i bakrenih slitina s najmanje 60% udjela bakra 2008. registrirani kao antimikrobni od strane United States Environmental Protection Agency (EPA). Mjed kakvu najčešće susrećemo u pravilu ima oko 90% bakra, iako može imati i značajno manje, ovisno o svojstvima koja se traže od legure. Eurske kovanice od 10, 20 i 50 centi imaju, primjerice, 89% bakra u svom sastavu, dok mjed za izradu sitnih dijelova instrumenata, zupčanika satova, zakovice i sl. sadrži oko 58% bakra.
Victor Burq, francuski liječnik iz 19. st., bavio se metaloterapijom, odnosno liječenjem polaganjem određenih metala i slitina, primarno bakrenih, na tijelo pacijenta. Tu je metodu uglavnom koristio za liječenje poremećaja koji je imenovao histerijom. Burq je vrlo ozbiljno pristupio istraživanjima, temeljenima na provodljivosti bakra, razvio je i neke dijagnostičke te terapijske uređaje i alate. Njegove metode nisu izdržale test vremena te se nisu održale, iako su neka istraživanja pokazivala određeni potencijal, relevantan čak i danas, a neke reperkusije postoje u alternativnoj medicini, čije pojedine prakse preporučuju primjerice bakreni ili mjedeni nakit za liječenje recimo artritisa.
Međutim, učinio je puno vezano uz razumijevanje antimikrobnih svojstava bakra. Tijekom polovice 19. st. Parizom je u nekoliko navrata vladala epidemija kolere. Godine 1865. od otprilike 1,6 milijuna ljudi, koliko je stanovnika tada imao Pariz, od kolere je umrlo oko 6.000 ljudi.
Burq je nekom prilikom posjetio jednu tvornicu bakra, u kojoj su vladali doista teški radni uvjeti. Unatoč tome, u nekoliko epidemija kolere, nitko od radnika iz te tvornice, niti ostalih koji su u istoj ulici radili u postrojenjima u kojima se valjao bakar, nije preminuo od kolere. Burqu je to bio signal za opsežnije istraživanje vezano uz ovaj metal. Proučavao je smrtnost u zanimanjima onih koji su u svom radu koristili bakar – zlatari, kovinotokari, glazbenici u vojnim orkestrima (limeni puhači, čiji su instrumenti također slitine bakra) i mnogi drugi. Burq je proširio istraživanje na više raznih obrta i tvornica u Parizu koje su koristile bakar te prikupio i izvještaje iz nekih drugih europskih zemalja, obuhvativši na kraju oko 300.000 ljudi. Francuskoj Akademiji medicine na kraju je iznio zaključak kako su bakar ili njegove legure, mesing i bronca, efikasna sredstva prevencije zaraze koja ne bi trebalo zanemariti.
Kao simbol, mjed se često spominje u prijevodima Biblije, iako bi točniji prijevod bio nešto drugačiji. Naime, iako su neki oblici mjedi u uporabi već od pretpovijesnih vremena (u Babilonu i Asiriji bila je poznata ova legura, no u pravu uporabu ušla je tek oko 30. pr. Kr. u Egiptu, a potom ju je prihvatila rimska metalurgija, osobito za izradbu moneta. Tek u u postsrednjovjekovno doba shvaćena je prava priroda mjedi te su razvijene metode dobivanja određenih vrsta slitina bakra i cinka), biblijske reference gotovo se sigurno odnose na bakar ili broncu, posebice u Starom zavjetu.
U doslovnom smislu, Biblija spominje mjedene okove, dijelove oružja i štitova, mjedene glazbene instrumente i novac. Figurativno, u Bibliji je mjedeno ono što se doživljava kao čvrsto, snažno i trajno; ali i rigidno i neosjetljivo u grijehu.
