Kada mi je lani pružena prilika da posjetim Bejrut poslom, bila sam uzbuđena kao malo kad oko nekog putovanja.
Bio je to pomalo mitski grad djetinjstva moje generacije, neko čudno i daleko mjesto koje je neprekidno bilo u vijestima kasnih 1970-ih i 1980-ih. Mjesto gdje je nekada očito bilo lijepo, a onda odjednom postalo jako ružno. Taman kad je kod njih manje-više prestalo biti jako ružno, postalo je jako ružno kod nas. Bejrut su tih godina zamijenili drugi toponimi, kao što su Vukovar ili Sarajevo, ali život je u svim tim gradovima ipak na kraju pronašao svoj put, kao što ga uglavnom uvijek pronađe, prije ili kasnije.
Bio je kraj veljače, vrijeme prevrtljivo, putovalo nas je nekoliko i trebali smo letjeti navečer preko Istanbula. Priča nije baš dobro počela jer let je kasnio zbog lošeg vremena pa smo propustili sljedeći i cijelu noć zaglavili na istanbulskom aerodromu te stigli u Bejrut u rano prijepodne.
U avionu sam sjedila kraj nekog mlađeg lika koji se doimao dosta nervoznim i zaposlenim tipkanjem po laptopu. U jednom sam trenu zaspala, a kad sam se probudila, shvatila sam da slijećemo. S prozora se ukazao prašnjavi bliskoistočni krajolik predgrađa sa zgradama boje sepije, ravnih krovova po kojima su montirane gusterne. To uglavnom nije dobar znak. Sljedeći prizor koji očekuješ nakon gusterni su agregati. I njih je bilo, kako sam kasnije ustanovila.
Lik do mene skužio je da sam se osvijestila i da trepćem zureći kroz prozor, i rekao: – Welcome to Lebanon.
Bio je Libanonac na privremenom radu vani, a njegova napetost bila je zapravo uzbuđenje koje je proizlazilo iz činjenice da dugo nije bio doma. Pitao me jesam li prvi put ovdje i pokušao nabrzinu dati neki kroki zemlje. U njegovom glasu i nastupu osjetio se veliki ponos i domoljublje, čak je i meni postalo nekako toplo oko srca.
Gdje god bila, najviše volim lunjati sama naokolo, što u kombinaciji s mojom nikakvom orijentacijom i obrnuto proporcionalnom hrabrošću nekad ispadne komično, a nekada i opasno.
Bejrut se doista doimao pomalo opasnim i urokanim, ali znala sam da se tamo vjerojatno nikad više neću zateći i trebalo je bez odgađanja iskoristiti vrijeme i krenuti u osvajanje ulica.
Pidgeon Rock.
Ljubazan hotelski concierge išarao je kartu grada nekolicinom pravaca, tutnuo mi je u ruke i rekao da ako ne znam gdje sam, potražim pogledom ili pitam za Plavu džamiju. (Alah je, bit će, doista bio milostiv jer se ni u jednome momentu nisam izgubila, što je za mene doista čudo.)
Mohammad Al-Amin Mosque.
U prvom naletu slobodnog vremena odlutala sam kolopletom uličica u četvrti naziva Gemmayzeh, koji slovi kao bejrutski Soho. Uske ulice s arhitekturom u francuskom kolonijalnom stilu dosta su ukomirane, ali istovremeno i nekako živahne, s kafićima i restorančićima koji svojim joie de vivre prkose pomalo sumornim vizurama otpalih fasada i spletova električnih instalacija što povezuju zgrade.
Zavukla sam se u jedan zgodan bar u nekoj sporednoj ulici. Stolovi su bili u hladu pod arkadnim svodištem, kava je bila dobra, ugodnu atmosferu pojačavala je nenametljiva lounge playlista, gosti rijetki i tihi, zadubljeni u svoje misli, a sve to tek malo izvan kvartovske žile kucavice, Rue Gouraud. Pomoću Google mapsa neki dan identificirala sam da se radilo o baru imena Cafe Standard, u Ulici Mar Antonios.
Sa sobom uvijek nosim malu bilježnicu kao sredstvo za smirenje skribomanije pa sam tamo neko vrijeme škrabala neke impresije, a onda se posvetila onome što možemo nazvati peoplespotting. Najljepše je u nepoznatim gradovima tako se negdje pritajiti i samo gledati ljude, promatrati život, upijati mirise i zvukove. Ne volim trčati po prominentnim turističkim lokacijama, muzejima, galerijama, photo pointovima. Volim se pokušati uklopiti i gledati neopazice.
Gemmayzeh, bejrutski Soho. 
Cafe Standard. 
Peoplespotting.
Dosta sam aljkava s uspomenama s putovanja, fotografije su razbacane posvuda, nerijetko brkam lokacije, godine, puno mi se putovanja stopilo u neku amorfnu masu. Kao u hitu Hladnog piva: Bili smo tu i tu, tu i tu, tu i tu, tu i tu… Ali uvijek mi se nepogrešivo vraćaju osjećaji, atmosfera, poneki izdvojeni događaj, neki sveopći dojam, i to je ono što želim upiti na putovanju i ponijeti kao najvažniji suvenir.
Taj kratak trenutak u tom prijepodnevu i cijela atmosfera bejrutskog Cafea Standard ostali su mi u živom sjećanju ispunjajući me i danas uzbudljivim osjećajem prvog susreta, ali i slutnjom kompleksnosti tog fascinantnoga grada.
U drugom vremenskom okviru koji se otvorio za neobavezno lutanje krenula sam šetnicom Corniche, od zaljeva Zaituna do svjetionika Manara. Podno svjetionika sjela sam na kavu iz džezve i ponovno malo škrabanja u tekicu, dok je jak vjetar obalom raznosio sol iz Sredozemnog mora. Svjetionik Manara visok je 60 m, doista monumentalan, a zapravo je novija inačica svjetionika što je stajao na uzvisini nešto dalje i svjedočio burnoj povijesti Libanona. Već više od 150 godina njegovu svjetlost održava ista svjetioničarska obitelj.
Svjetionik Manara. 
Ranije tog dana ušla sam u neku starinsku suvenirnicu blizu luksuznog hotela InterContinental Phoenicia. Stariji gazda natucao je ruski pa smo na nekom čudnom sveslavenskom jeziku pokušali pretresti opće teme: otkuda sam, zašto sam u ovdje, kako mi se sviđa i slično.
Među gomilom trećerazrednih magneta i kojekakvih klasičnih turističkih memorabilija, bilo je i nešto nakita. Pažnju su mi privukle doista prekrasne srebrne filigranske viseće naušnice. Malo smo se cjenkali i kad smo oboje bili zadovoljni postignutom cijenom, naušnice su bile spremne za odlazak u Hrvatsku. No, u petljanju s novcima, preračunavanju valuta, small talku i ostalom folkloru, na kraju sam iz suvenirnice otišla bez naušnica. Izađem na ulicu, napravim nešto koraka, a za mnom viče gazda. Vratim se, oboje sa nasmijemo, uzmem naušnice, a kaže on: – Čekaj!
I iz neke ladice izvadi maleni okrugli tirkiz. Veli, evo, dobra si mušterija, prva danas, evo ti ovo za sreću. Danas ga nosim na srebrnom lančiću s još nekoliko privjesaka koji za mene imaju određeno značenje. Mogao je jednostavno pustiti da odem i praviti se lud, ali nije.
Naušnice. 
Tirkiz. 
I za kraj uvijek mora postojati neki gastronomski suvenir što će u budućnosti prizvati sjećanja, nešto kao Proustov kolačić madelaine umočen u lipov čaj.
Jednu sam večer sjela u zaljev Zaituna na večeru. Zrak je bio blag, topao, svjetlost luksuznih nebodera ogledala se u mirnoj vodi, jahte se ljeskale na mjesečini, zvuk pribora za jelo miješao se sa žamorom iz kafića i restorana. Restoran Leila posluživao je tradicionalnu libanonsku kuhinju, nadaleko poznatu: nema značajnije metropole u svijetu bez libanonskog restorana.
Falafel, baba ganoush ili hummus uglavnom su opća mjesta libanonskog kulinarstva, čiju slavu svijetom pronosi i velika libanonska dijaspora, procijenjena na čak 14 milijuna ljudi koji žive izvan matice. Spomenimo samo dizajnere Eliea Saaba ili Reem Acru, a libanonskog su porijekla i Salma Hayek, čiji je otac Libanonac, i Amal Clooney, koja je i rođena u Bejrutu. Uz znameniti tabbouleh i neke zgodne male ćuftice u jogurtu za koje mislim da se zovu kibbe labnyeh, boravak u Bejrutu privodio se kraju. Da doživljaj bude potpun, na kraju šiša i čaj od mente.
Zaituna Bay.
Jasno je da je Bejrut grad mnogih problema, velikih razlika, strahovite kompleksnosti. S jedne strane nezamisliv luksuz, a s druge grozna bijeda.
Ali istovremeno je fascinantan, i unatoč užasnim problemima koji su ga morili u povijesti, nije upitno da je to jedna kozmopolitska sredina, jedan od najstarijih gradova na svijetu, gdje su se miješali svi mogući utjecaji i kulture, i gdje i danas vlada osjetljiva i krhka ravnoteža nacionalnih, političkih i religijskih faktora.
U posljednjih stotinjak godina bilo je jako malo mira, osim perioda nakon Drugog svjetkog rata, kada je Libanon bio toliko financijski i politički stabilan da su ga krasili epiteti poput Švicarske Bliskog istoka, a Bejrut Pariz Bliskog istoka. Od 1975. do 1990. bjesnio je građanski rat, periodički sukobi nastavili su se do povlačenja izraelske vojske 2000., a sirijska vojska izašla je iz Libanona 2006. Tada su započeli novi problemi, malo kasnije samo dodatno potpaljeni Arapskim proljećem i ratom u Siriji. Libanon je zemlja s najviše izbjeglica per capita, procjenjuje se da se broj sirijskih izbjeglica u Libanonu kreće između 1 i 1,5 milijuna. Možemo samo zamisliti koji to pritisak predstavlja za zemlju pet puta manju od Hrvatske po površini, s otprilike jednakim brojem domicilnog stanovništva.
Ova godina bila je veliki test za čitav svijet, a za neke zemlje još i veći. Libanon je, nažalost, jedna od njih. U zemlji koju već 40-ak godina kontinuirano razdiru problemi svih vrsta, koji se zapravo stoljećima samo slažu jedan na drugi, nedavna užasna eksplozija u bejrutskoj luci, 20-ak minuta hoda od svih ovih lokacija na kojima sam skupljala dojmove i impresije, predstavlja završan udarac za kraj desetljeća koje je za Libanon bilo posebno katastrofično.
Ne preostaje ništa drugo nego da se Bejrut ponovno izgradi iz pepela, kao već puno puta do sad.
Ostaje nada da će imati snage za još jednu preobrazbu.
Holiday Inn otvoren je 1974. godine u jeku gospodarskog procvata Bejruta, kada je grad bio glamurozno turističko središte Bliskog istoka. Hotel s 26 katova imao je okretni restoran na zadnjem katu, noćni klub na 25. katu i 400 soba. Radio je samo godinu dana, kada se našao u ratnoj zoni.
U višemjesečnom sukobu poznatom kao Bitka za hotele, preko 25.000 boraca borilo se za kontrolu nad grupom luksuznih hotela, uključujući Holiday Inn i susjednu Phoeneciu InterContinental, što je rezultiralo s preko 1.000 poginulih (od kojih su mnogi stradali tako da su bačeni kroz prozore Holiday Inna) i 2.000 ozlijeđenih. Hotele su obje sukobljene strane vidjele kao važan simbolički cilj vrijedan osvajanja. Zbog složenih vlasničkih odnosa Holiday Inn ostao je tužan podsjetnik na strašna vremena koja bi zauvijek trebala biti zakopana u prošlosti.