Nakon punih 12 godina, u moj je život ponovno ušao pas. Primiti psa u dom, u obitelj, nije jednostavno. Kad to radiš u doba globalne pandemije, stvar postaje doista izazovna. A kad je pritom riječ o odraslom, istraumatiziranom i slabo socijaliziranom psu iz azila, sve se dodatno komplicira.
U životu sam imala nešto životinja, ali rekla sam sama sebi da će s ovim psom sve biti drugačije.
Naime, s godinama sam spoznala da imam jednu submisivnu energiju. Ona me “kolje” na mnogim životnim poljima. Puno puta u život pustila sam razne energetske vampire da mi crpe energiju i besramno vampirišu nada mnom, da iz naše interakcije oni odu okrijepljeni, a ja smoždena. Nebrojeno puta stajala sam u redu, a osobe koje bi pokušale “presjeći” red, skratiti si putanju, redovito bi to činile “razbijanjem” reda upravo ispred mene, bez obzira koliko bih se nalijepila na osobu ispred. Puno puta radila sam na korist svoje štete dok se nisam malo osvijestila.
Prepoznavanje tog energetskog toka tek je prvi korak. Rješavanje je puno veći zalogaj.
Upravo su me psi i uspostavljanje međusobnog odnosa natjerali da razmislim o toj svojoj osobini i poduzmem neke korektivne radnje.
S ljudima nekada još možda i možeš “zamaskirati” svoju energiju, makar nakratko, ali sa životinjama nikako.
Kad “vratim film”, pas kojeg sam ranije imala također je osjećao tu podložnu energiju i uvijek je pokušavala iskoristiti je i preuzeti dominaciju. Nije tu bilo ništa dramatično, ali i mali znakovi neposlušnosti i inatljivosti bili su indikativni. Sad mi se čini da je čak i riba koju smo imali pokušavala biti alfa jedinka u našem odnosu.
Sadašnji pas u većoj je mjeri submisivnog karaktera nego prosjek, što ponajviše proizlazi iz straha, i u strah se i vraća. Strah je paralizira i tjera na podložnost.
Shvatili smo da dok ne izgradimo njeno samopouzdanje, neće biti pomaka. A kroz izgradnju njenog samopouzdanja, svi imamo priliku izgraditi i vlastito. Štoviše, to je preduvjet, jer nikome ne možeš dati piti iz prazne čaše. Za izgradnju njenog samopouzdanja i uspostavljanje zdrave liderske energije preduvjet je da i mi emaniramo takvu energiju.
U tom procesu rada sa psom, učinilo mi se da postoje dvije vrste alfa energije, i kod ljudi, i kod životinja. Agresivna i asertivna.
Puno ljudi uvjereno je da su alfa jedinke, pravi lideri i vođe, u obitelji, na poslu, u zajednici, gdje god, a zapravo kad pobliže gledate njihov odnos s drugima, čini vam se da je u njemu nešto površno i gotovo lažno. Kao da ih svi drugi zapravo samo toleriraju, i ništa više. A toleriraju ih zapravo zato jer osjećaju da ti “lideri” nemaju u sebi onu pravu, primordijalnu alfa energiju.
Kako onda uspijevaju “voditi” i nametnuti se? Jednostavno. Strahom.
Strah je užasno učinkovit motivator. Upravljajući strahom i s ljudima, i sa životinjama, vrlo se brzo može dobiti subordiniranost i submisivnost. Upravljanjem pomoću straha brzo se postiže mobilizacija prema cilju, ali nuspojave znaju biti gadne. U korijenu agresije u 99% slučajeva upravo je strah. Ako predugo i preintenzivno koristimo strah kao agens i katalizator, naše “oružje” moglo bi se na vrlo neugodan način okrenuti protiv nas samih.
U obitelji, ili poslu, nekakvim najizraženijim formama suvremenog “čopora”, kojima je teško “umaknuti”, vjerojatno ćemo viđati prvo nekakvo nezdravo toleriranje takvog upravljanja, možda u formi sumbisivnosti, ili neke vrste emocionalne paralize, a kasnije bjegove raznih vrsta (na poslu otkaze, a u obitelji i drugim sličnim odnosima fizičko udaljavane “odmetnutih” pojedinaca, bijeg u ovisnost ili sl.).
I onda nazovialfa jedinke ostaju same, čudom se čudeći jer najčešće žive u uvjerenju da stvari sjajno funkcioniraju.
Druga logična reakcija je konflikt. Životinje mu pribjegavaju samo kad nema drugog izbora, kad su stjerane u kut. Slično je i kod ljudi, osim ako nisu “profesionalni” kavgadžije, željni svakog dobrog fajta (to je, pak, patologija druge vrste).
Nije ovo ništa novo, nisam otkrila “toplu vodu”, ali kućni ljubimci, posebno psi, nekakva su izravna veza s onom iskonskom prirodom u nama, i sve su reakcije jako neposredne i vidljive. U procesu izgradnje međusobnog odnosa možemo spoznati vrijedne lekcije.
Svi znamo da postoje autentični, iskonski lideri, prave alfa jedinke sa zdravom asertivnom energijom. To su oni ljudi za koje osjećate da biste ih mogli slijediti bez obzira na sve. Nekima je ona prirođena i to je sigurno najbolja varijanta, ali vjerujem da se radom na sebi dijelom može i izgraditi.
U odnosu s ljudima, akcije često imaju zakašnjele reakcije, ponekad distorzirane, dok prođu kroz naše socijalne, emocionalne, kognitivne i druge filtere. U odnosu sa psom, svaka akcija daje neposrednu reakciju i zato on može biti jako poučan, ako smo voljni pažljivo gledati, slušati i usvajati spoznaje.
I tako, dok pas i ja nasred neke livade odajemo dojam da sam ja ta koja “treniram” ili “dresiram”, u tijeku je zapravo druga važna lekcija, u kojoj najvažniji učitelj ima 10-ak kg, smiješno ozbiljnu facu i šiljaste uši.
Kad bolje promislim, ne bih se začudila da jednog dana progovori Yodinim glasom i izgovori nešto poput: – Fear is the path to the dark side. Fear leads to anger. Anger leads to hate. Hate leads to suffering.
Vremena su izazovna, traži se brza mobilizacija, reakcije i odgovori, ali pokušajmo ne dozvoliti da ih “utjerujemo” strahom kako bismo bili operativno uspješni, pokušajmo ne biti oni neautentični i agresivni “lideri”, i sami preplavljeni strahom, koji misle da je jedino pravo oruđe čekić pa u svemu vide čavle.
Kratkoročno ćemo možda i imati nekog klimavog uspjeha, ali dugoročno, kako mudro kaže Yoda, ostat će samo patnja, a toga je na svijetu već ionako previše.
