Šuma je jutros bila klasično jesenski vlažna, memljiva, vintage, sluzava. Hodajući kroz tu ljepljivu koprenu, u daljini mi se pričinja neko toplo, meko, jarkožuto svjetlo, kao da je netko upalio vatru. Nevjerojatno je stršalo u jutarnjoj sepiji i magnetski me privlačilo režući još uvijek gusto raslinje uporno i uvjerljivo. Približim se i, da… vidite i sami (iako su fotografije možda 10% ukupnog doživljaja, i nemaju filtera). Da sam vjernik, rekla bih da izgleda kao… pa, ukazanje.
Koliko puta radimo nešto, ponavljamo, dižemo se rano, sluzavo je i slinavo, ne da nam se, svega nam je dosta, sve izgleda koma, ništa ne valja, dan nas nosi kao plimni val, a onda uhvatimo taj neki moment koji kaže: – Sve ima smisla jer sve te vodilo ovdje, baš sad i baš tu. Da se okupaš u toj ljepoti.
Ali do toga ne možemo doći ako nismo prošli masu kilometara u ljigavim jutrima. I to te onda nosi dalje kroz sva slična druga ljigava jutra jer znaš da ako se iz dana u dan bacaš u njih, opet će doći jedan ovakav trenutak. Postaneš malo i pohlepan, htio bi da je svaki dan takav, ali nije i ne može biti. I to je u redu jer inače ne bi bilo razloga da idemo ikuda jer bismo znali da je ta ljepota vječno tu, ne bismo ju uporno tražili, hvatali, lovili, ne bismo ju niti cijenili.
Naravno, treba i malo sreće. Netko će reći sinkroniciteta, povoljne konjunkture. Istina, ne bi toga bilo da je bio neki drugi dan, neko drugo vrijeme, neki drugi kut gledanja. Ali, opet, neće toga biti uopće ako nismo u kretanju, nema sreće ako ne idemo prema njoj, uporno kao mazge, svaki dan, svako memljivo jutro. Nešto je u našem trudu, a nešto i u sreći ili čemu već, ali nema jednoga bez drugoga, a posebno ne drugoga bez prvoga.
I tako snimam ja te neke svoje mudrolije na diktafon da takva zrnca mudrosti ne bi slučajno otišla u nepovrat zaborava, i hoću ih poslušati čuje li se sve dobro, kad ono slučajno stisnem prethodnu snimku. I ne vjerujem što slušam. A na njoj jedan ružan davni odjek jednog od bivših života, kao odgovor na nešto što sam zapravo došla tražiti u šumu a da nisam ni znala da tražim baš to, ili da išta tražim. Bila sam “samo” u šetnji, ali nema “samo” šetnje, sve se to kad-tad pretvori u spiritualno traganje za smislom.
Bio je to jedan od znakova na putu. Šuma mi uvijek daje odgovore, čak i kad ne pitam. I moj ludi crni pas kao vodič. U mitološko-religijsko-povijesnom sklopu pas često zauzima neko od središnjih mjesta, kao psihopomp, vodič duša, spona između ovostranog i onostranog, medijator svjetova. Slijedim njene puteve misleći da traga za vjevericama i šuštajima u lišću, a zapravo me vodi baš tamo gdje trebam ići.
Naravoučenije: svatko treba pronaći svoje mjesto za pitanja i odgovore. Bilo to fizičko ili metafizičko mjesto, neka lokacija, možda i osoba ili mi sami i naš unutarnji mikrokozmos, ali u ovom bučnom, prebučnom svijetu trebamo mjesto tišine da osluhnemo znakove na putu.
Šuma je takvo moje mjesto. Odgovori nisu uvijek jednoznačni, pitijski su, stosmisleni, trodimenzionalni, treba ih sagledavati sa svih strana, gledati prema svjetlu, promatrati u mraku, prevrtati po rukama, izbliza i izdaleka, proučavati na sve moguće načine. I nikad neće biti konačni, uče nas da je samo promjena stalna i da ništa nije onakvo kakvo se čini, i ništa nije isto za svakoga. Kao s onim svjetlom s početka teksta: dovoljno je pomaknuti se dva koraka dalje, i više ga nema. Netko tko je došao nekom stazicom metar udaljenom, možda nije vidio ništa, njegova će perspektiva biti posve drugačija.
Uočavanje znakova i njihovo tumačenje traže određeno znanje, mudrost, iskustvo, koje se ponekad mjeri i u desetljećima. Nešto poput autoškole: kad je nisi prošao, svi su ti znakovi isti, niti ih ne uočavaš, nebitni su, razbijaš se na svakom križanju i svaki oštriji zavoj može ti biti zadnji. Kad prođeš životnu (auto)školu, ipak s vremenom uspiješ proći kroz većinu križanja bez da zaglaviš.
Jedini je problem taj što kad sve svladamo, dođe trenutak za bajbaj.*
Dakle, pokušajmo brže učiti, bilo bi to ultimativno naravoučenije.
—
*Čak i rima štima: “Problem je taj/kad svladamo sve/dođe bajbaj.”
