Svakog Osla tri dana dosta: završne opservacije – hrana, cijene, i jedna isprika
Hard landing
Idemo prvo “skinuti flaster” – cijene. Kruna je trenutačno slabija pa je vjerojatno dobar trenutak za posjetiti Norvešku. Uz našu enormnu inflaciju, cjenovni “udar” možda nije bio tako strašan, iako da je skupo, jest. Norveške cijene, kaže statistika, više su 24-31% od EU prosjeka, pri čemu je hrana 30-50% skuplja. Prosječna plaća oko 2,5 je puta viša nego u nas. Za putovanje sam se pripremala deset mjeseci pa u jednom naletu kupila aviokarte, u drugom riješila smještaj, u trećem izlete itd. Iako je to financijski bilo pomno isplanirano putovanje s dosta restrikcija, nije umanjilo ukupni financijski dojam.
Ono što mi se posebno svidjelo i što olakšava boravak svakako je visoka digitalizacija – u tjedan dana nisam vidjela niti jednu jedinu novčanicu. U tom je smislu Norveška jedno od najnaprednijih društava na svijetu, manje od 3% svih transakcija obavlja se u kešu. Zakonski, trgovine, restorani i sl. moraju primiti gotovinu kako bi se zaštitili stariji, ranjive skupine i sl., ali u praksi to je na nekim mjestima gotovo neizvedivo – u pekari u Tromsu, primjerice, kad je kruzer iskrcao hordu turista, ekipa je na blagajni napisala da je u kvaru 🙂 Lokalci sigurno ne budu vadili keš, a turisti bi možda i mogli pa bi tu nastala čitava gungula, gužva, problemi s vraćanjem ostatka koji sumnjam da imaju, tako da je jedan rukom pisan natpis riješio “problem”.
Hrana
U Oslu se ne može ostati gladan. Pun je globalnih lanaca brze prehrane, simpatičnih restorana s kuhinjom iz svih dijelova svijeta, ali i onih s autentičnom, lokalnom ponudom, zanatskih pekara, a nekoliko je i zgodnih “food hall” lokacija. Zanimljiva je ona u ulici Torggata, gdje je nekad bio najveći unutrašnji bazen u Oslu (Torggata Bad). Zadržan je jedan industrijsko-shabby vajb, nekakvih je 15-ak štandova s internacionalnom ponudom, dugi community stolovi, a navečer se prostor pretvara u partijarnicu.
Čini mi se da su svi nekako “big on breakfast”, dosta se, rekla bih, doručkuje, što mi je neizmjerno drago jer obožavam doručke i sve druge do-ručkovne obroke u formi bruncheva, užina, Zweites Frühstücka i sl., koliko god to smiješno zvučalo. Puno je izvrsnih i uvijek dobro posjećenih pekara s velikim izborom predivnih kruhova i delikatesnih peciva, često začinjenih kod nas rijetko zastupljenim začinima poput kardamoma ili bogato nadjevenih sočnim kremama.
Za tradicionalni norveški objed dobila sam preporuku za Engebret Café, najstariji restoran u Oslu koji neprekidno radi, otvoren 1862. Krasna lokacija u povijesnoj četvrti Kvadraturen, neki spoj Okrugljaka, Esplanadinog bistroa i Trakošćana, recimo, ostavlja vrlo profinjen dojam, što i ne čudi jer oduvijek je bio okupljalište norveške intelektualne i umjetničke elite. Kuhinja je nacionalna, uz dominaciju divljači i plodova mora, a silno je poznat po divnom izboru open-face sendviča u vrijeme ručka, koji su samo nominalno sendviči, a u osnovi bogati, savršeni, kompletni obroci. Moj je izbor bio sendvič od soba, uz neizostavan umak od brusnica, popraćen gustom, kremastom juhom od školjaka i plodova mora. Gastronomska rapsodija!
Uz razne druge delicije, poput salama od soba, losa i kita, u Zagreb sam ponijela i brunost, još jedan norveški unikat: masni smeđi sir okusa karamele, odnosno produkt sirutke, koji se najbolje reže “blanjom” za sir, također norveškim izumom i jednim od najkorištenijih kuhinjskih alata u mom kućanstvu budući da smo veliki siroljupci. Krasno se topio na vrućem kruhu i ostavljao zanimljiv orašasti aftertaste.
I za kraj, dugujem Oslu ispriku
Bila sam pomalo žrtva vlastitih očekivanja, ali i predrasuda – zamišljala sam Oslo kao besprijekoran sjevernjački grad kultiviranih Vikinga koji slobodno vrijeme provode na trailu ili u operi, gdje svaki drugi prolaznik izgleda kao kustos muzeja suvremene umjetnosti, koji je upravo postavio bijenale nordijskog dizajna i sad krati vrijeme produhovljeno lebdeći gradom s kavom u ruci i Victor & Rolf naočalama na nosu.
I to je, naravno, Oslo, no stvarni Oslo pokazao se daleko raznolikijim, i upravo je u toj eklektici njegov najveći šarm.
“Tri su noći malo, tri su dana kratka”, da parafraziram Magazin: iako je ovo vrijeme bilo dovoljno za nekakav prvi dojam i doživljaj, to zapravo nije grad za brzu konzumaciju. Osla tri dana nisu dosta.
Valjalo bi se vratiti, pročitati štogod u poticajnoj atmosferi Deichman knjžnice, pogledati kakvu dobru operu, malo se dulje zagledati u Munchova djela, odraditi koji trail, možda se i okupati usred grada nakon plutajuće saune, gledati valove kako oplahuju Oslofjord uz nekakvo fino hrskavo pecivo s cimetom, recimo, i kavicu…
Valjalo bi se vratiti, istina, ali Arktik je zvao, i morali smo poći prema najuzbudljivijem dijelu putovanja, na daleki sjever.
