Oslo za one koji žele znati više: Grünerløkka, park Vigeland, Ekebergparken
Grünerløkka, park Vigeland, Ekebergparken – obiđite ih ako imate vremena, ali ako ne stignete, nije drama.
Grünerløkka
Grünerløkka je kreativno srce Osla – nekadašnja industrijska četvrt uz rijeku Akerselvu danas je vehementni centar alternativne kulture, pun simpatičnih kafića, craft pivovara i vintage trgovina i još jedan primjer transformacije dotad neatraktivnih dijelova grada u prominentne lokacije vrijedne posjeta, gdje se održavaju buvljaci, buja aktivizam, cvjeta ulična umjetnost, a sve uz skandinavsku opuštenost i inkluzivni duh. Muvala sam se tamo krajem radnog dana, ponedjeljka k tome, tako da je već sve pomalo utihnulo pa ni fotografije ne odaju pravu atmosferu te četvrti.
Ekebergparken
Ekebergparken park je nalik Maksimiru, samo puno strmiji, smješten na uzvisini iznad Osla, s jednim od najljepših pogleda na grad.
Pun je skulptura raznih autora (pa i Renoira, Rodina i Dalija) koje se otkrivaju šetnjom po vijugavim šljunčanim stazama. Šetnja je malo izazovnija zbog strmine, a umjetnost traži i svoje vrijeme pa ako ga nemate puno u Oslu, slobodno ostavite Ekebergparken za neki drugi posjet, a posvetite se Vigelandu.
Vigeland Park
Vigeland Park dio je većeg Frogner Parka koji me u većoj mjeri podsjetio na Maksimir, a taj specifičan dio zapravo je jedan od najneobičnijih skulpturalnih parkova na svijetu. Sadrži više od 200 skulptura norveškog kipara Gustava Vigelanda, izrađenih u bronci, granitu i kovanom željezu.
Vigeland stvara u vrijeme kada Europa otkriva modernizam, no umjesto eksperimentiranja s apstrakcijom, ostaje vjeran ljudskoj figuri i figurativnom izrazu, istražujući emocije, međuljudske odnose i životni ciklus čovjeka, prikazujući ga u svim fazama i emocionalnim stanjima. Skulpture pomalo podsjećaju na Meštrovićeve, uostalom, bili su suvremenici i dijelili interes za stvaranje monumentalnih javnih djela koristeći motiv voluminoznog ljudskog tijela koje zaposjeda prostor.
Neobično, pomalo odiozno, sve je ogromno, golemo nebo i hrpa kamenih ljudi, ali tjera te na gledanje, zagledavanje u gotovo svaku skulpturu, na dodir jer u tom je kamenu nešto ljudsko, teksture poput kože. Izazvalo je u meni podijeljene osjećaje, kao da si zagledan u svoju esenciju. Voljela bih da sam se zadržala dulje, ali umor je već činio svoje, no dojam koji ovaj neobičan park ostavlja još je dugo perzistirao dok sam se polako vraćala centru Osla.
