Za rođendan draga mi je prijateljica poklonila dva ručno rađena keramička svijećnjaka s otoka na koji nikad nisam kročila, a koji joj je jako prirastao srcu. Još dok je boravila na otoku, ispitivala me koje boje volim, bojala se da dućančić koji ih je prodavao ne ode u zimski san prije nego ih uspije kupiti, slala mi fotografije da odlučim koji bi mi više odgovarao…
Prepustila sam joj izbor jer baš je u tome bila stvar – da ona ugradi djelić svog emotivnog doživljaja tog mjesta u taj dar i prenese mi ga na zagrebački asfalt. Otok joj je očito puno značio i bila sam zahvalna što mi ga je htjela donijeti na ovakav divan način.
Materijalna vrijednost simbolična, emocionalna golema.
Kad su stigli, nekako mi je bilo gotovo skrnavljenje samo ih staviti negdje da skupljaju prašinu, trebalo ih je učiniti funkcionalnima. Sjetila sam se da imam gomilu kamenja s mora i nekakav drveni pladanj, i složila sam neki minimalistički otočki setting.
Upalila sam svijeće, i otok je bio tu. U treperavoj svjetlosti što je prodirala kroz rupičasti uzorak svijećnjaka nazirale su se tople ljetne noći, zvjezdano nebo, bezbrižni sunčani dani što se lijeno utaču jedan u drugi, potamnjela koža i popodnevna fjaka.
Poslala sam joj sliku svog morskog oltara. Vratila je: – Divno. Ako si sami ne stvorimo ovakve otoke mira i spokoja, nitko to neće učiniti umjesto nas.
Ne može biti istinitije.
Taj otok bio je njen mir i spokoj. Nešto što je duboko u njoj rezoniralo kao njena iskonska bit. Prenijeti djelić očito meditativne otočke atmosfere na kopno, u naše maglovite i hladne zagrebačke jeseni i zime bio je njen način kreiranja iscjeljujućeg komadića ljeta u sivoj svakodnevici.
Vatra je idealan element za uspostavljanje takvih oaza. Gotovo da ne može biti iskonskije od toga. Arhetipski oganj pripitomljen fitiljem svijeće. Otkako je prvi žar obasjao lice nekog Homo erectusa prije stotina tisuća godina, čovjek je neraskidivo vezan uz vatru i gotovo da nema tog obreda, od poganskih vremena do suvremenih religija, u kojem u nekom obliku nije prisutna vatra.
Ovih dana bio je Divali, jedan od najvećih hinduističkih praznika, početak nove godine, kada se paljenjem uljanica obilježava duhovna pobjeda svjetlosti nad tamom.
Uskoro će i židovska Hanuka, također praznik svjetla, kada se pale svijeće u posebnim devetokrakim svjećnjacima “hanukijama”. Bliži se zimski solsticij, krećemo se prema najkraćem danu na sjevernoj hemisferi, i prema katoličkom Božiću, još jednom prazniku svjetla.
Latinska riječ za božansko, deus, sadrži transformirani divus (“blještavi”), od indoeuropskog deiw = svjetlost, svijetliti, a i oponent božanskog, Lucifer, zapravo je svjetlonoša.
Ne znam kada sam točno počela gotovo pa mrziti kraj godine i božićne blagdane. Umjesto da to bude vrijeme povlačenja i smirivanja, postajalo je vrijeme najveće hektike, žurbe za dovršavanjem poslova svih vrsta, sezonskih boleština, lažne obiteljske idile koja je vrištala s ekrana derivirana u najboljim marketinškim radionicama, idile koju nisam poznavala. Sve je bljeskalo, urlikalo, tražilo pozornost, guralo nas u neku blagdansku drobilicu, toliko u suprotnosti s prirodnim ciklusima i potrebama koje ovaj dio godine nameće.
Živciralo me to, stvaralo mi je senzornu histeriju, dodatno pojačavalo ionako jaku potrebu da se zavučem negdje u mrak, bunkeriram i čekam da to prekomjerno granatiranje prođe. S vremenom sam postala poznata kao najveći Grinch. Dugo vremena naše božićno drvce bilo je ono koje je N. nacrtala na zidu bojicama, i to je bilo to. Pružala sam otpor svim mogućim manifestacijama blagdana. Kad bi došao siječanj, a s njim svi pomalo utonuli u postblagdansku depresiju, ja bih napokon živnula. Ove godine radim posve drugačije. Namjeravam prigrliti blagdanski duh, i to na pravi način, a u taj me smjer gurnula upravo pandemija.
Pandemija je donijela puno užasnih stvari. Zaustavljanje koje je nametnula u trenucima kada se trebalo kretati, čekanje na koje nas je primorala kada je to bilo posve protuprirodno, bilo je strašno u mnogim aspektima. Ali sada, kada se godina bliži kraju, a Sunce svojoj najnižoj točki na obzoru, prisilno zaustavljanje zapravo nas usklađuje s pravom prirodom ovog trenutka.
Ono što nam u ovim trenucima treba ne možemo naći na beskonačnim shopping listama, isforsiranim božićnim partyjima, supijanim bauljanjima po adventskim kućicama ili bilo kakvoj drugoj distorziranoj slici i prilici suvremenih blagdana na steroidima. Nismo mogli ni inače, ali sada smo toga posve lišeni i primorani na posve drugi način funkcioniranja.
Ono što nam sada treba možemo naći samo u sebi i onome što nam je najbliskije. Kako ćemo znati gdje je granica onoga što je doista važno, a gdje počinje ono što tek mislimo da je važno? Jednostavno. Zapalimo jednu svijeću. Pustimo da treperi. Plamen svijeće obasjava krug, najsavršeniji geometrijski oblik, koji nema ni početak ni kraj. Ono što stane u perimetar koji obasjava svjetlost jedne svijeće, to je ono što je doista važno.
Riječi svjetlost i svijet imaju isti korijen. U lingvističkom smislu, stari Slaveni poimali su i nazivali svijetom ono što je vidljivo, “osvijetljeno”.
Svijet je danas jako mračno mjesto. Koje god religijske provenijencije bili ili ne bili, u ovim fizički ali još više duhovno mračnim vremenima gotovo je naša obveza pokušati odagnati mrak. Pravo je vrijeme za to.
Davno sam odustala od bilo kojeg oblika organizirane religije, ni inače nisam osoba za regule, običajnost, dogme i grupiranja, ali nisam odustala od duhovnosti i duhovnog traganja. Prigodice iščitavam Bibliju kao religioznu literaturu koja mi je kulturološki najbliskija, obilazim crkve, džamije i hramove svih vrsta kad je prilika jer to su mjesta snažnih energija, kojoj god religiji pripadali.
Dugo sam se deklarirala ateistom, iako ne mogu reći da sam baš posve ateist. Vjerujem u nešto, neki entitet, energiju, nešto što ne mora nužno biti utjelovljeno u nekoj religijskoj nadfiguri i održavano obredima, iako ih razmjerno dobro poznajem, razumijem i prihvaćam njihovu važnost. Vjerujem u nešto što nam je svima zajedničko, nešto što nas veže na univerzalnoj razini, neko traganje za duhovnim jer čovjeku je duhovna dimenzija prirođena jednako kao i tjelesna.
Gusti mrak sve ranije naliježe na posivjeli grad utopljen u magli, dani su teški i neizvjesni, a ja uporno svaku večer iznova kreiram svoj mali morski oltar. Palim svijeće*, gledam kako zagrijana keramika kroti treperavu svjetlost i uživam u pročišćavajućoj snazi plamena koji osvjetljava put u traganju za smislom u naizgled besmislu.
Svjetlost dalje zaštitu, toplinu, nadu, izlaz, život, prosvjetljenje, svjesnost, spoznaju i sposobnost da stvari sagledamo kakve doista jesu. Divna je osobina svjetlosti da može odagnati mrak, ali mrak ne može odagnati svjetlost.
Evanđelje po Mateju kaže: Vi ste svjetlost svijeta. (…) Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima… Kada uklonimo religijske konotacije, poruka je doista univerzalna – nitko nas ne može “osvijetliti” doli mi sami sebe, iznutra, ali od svake te individualne svjetlosti korist ima cijela zajednica.
Da svatko od nas pronađe svoju svjetlost, ili je barem pokuša pronaći, to je najmanje što u ovom trenutku možemo učiniti jedni za druge.
Upalimo svaki dan svjetla na svojim malim oltarima, stvarnim ili metaforičkim, pokušajmo uvidjeti što doista osvjetljavaju u našim životima, i posvetiti se onome što ta svjetlost obasjava, onome što je doista važno.
I bit će dobro na zemlji.
*Osobito lijepo gore svijeće od pčelinjeg voska, pravo su otkriće. Pri izgaranju nema toksičnih tvari, ne dime i ne čađe, a gore dulje, svjetlije, više i čišće od bilo koje druge vrste svijeća.
