Razmišljanja,Razno Dan duži od godine

Dan duži od godine



Dani potresa doista su bili duži od godine. Ma što dani, čak i sekunde bile su duže od godine.

Ne znam zašto, nakon potresa pala mi je na pamet kaznionica u Glini. Vjerojatno zato što je to praktički jedino što o Glini znam. Rat i kaznionica, nažalost, prve su mi asocijacije na to nikad posjećeno mjesto.

“Dan duži od godine” film je iz 1971., nastao u produkciji sarajevskog Studio filma. Tematizira istiniti događaj vezan uz potres koji je 27. 10. 1969. pogodio Banju Luku.

Magnitude 6.6 po Richteru, u 2:55, potres je ubio 15 Banjalučana, a 1.117 ljudi ozlijedio, nanijevši golemu materijalnu štetu. “Potpuno je uništeno 86.000 stanova. Velika oštećenja nanesena su školskim (266), kulturnim (146), zdravstvenim (133), društvenim i objektima javne uprave i administracije (152).” (Wikipedia

Dok je grad bio u potpunom kaosu, dvjesto zatvorenika pušteno je iz banjalučkog zatvora kako bi pomogli sugrađanima, uz obećanje da će se vratiti za sedam dana.

Film obilno koristi dokumentarne materijale, snimljene na poprištu stvarnog potresa, što značajno doprinosi uvjerljivosti. Žanrovski radi se o zatvorskom filmu, koji uvijek traži kvalitetne studije karaktera i vješte dijaloge. Ljudi izolirani u zatvorenom prostoru, stavljeni pred neuobičajene životne izazove, a ovdje je tome još pridružena i prirodna katastrofa: sve se odvija na mikroplanu, u nutrini likova, kroz dvojbe, teške odluke i unutrašnja razdiranja.

U Banjoj Luci život sam ispisao je scenarij holivudske kvalitete.

Glavni likovi u filmu depersonalizirani su, većinu ih znamo samo kroz zatvorske nadimke (Profesor, Metalac, Državni…). Iako im imena ne saznajemo, kroz tijek filma upoznajemo ih kao pojedince, kao ljude od krvi i mesa, svakoga sa svojom teškom sudbinom, pogreškama, životnim teretima i dilemama.

Jedan od likova pokušava spasiti u potresu ozlijeđeno dijete. Ne uspije, dijete premine, a on u mučnom dijalogu prepričava tijek događaja, rekavši: “Htio sam prvi put u životu nešto pošteno da uradim.”

U drugoj sceni, jedan od likova nagovara kolegu na bijeg, da se ne vrate u zatvor. A drugi odgovara: “Pustili su nas na riječ. Prvi put je netko bio dobar prema meni. Prema nama. Dao sam riječ i prvi put je neću pogaziti.”

Za sedam dana svih 200 zatvorenika vratilo se. 

Dana im je prilika da se mnoge od njih prvi put pogleda kao ljude, da im se vjeruje na riječ, dana im je mogućnost da opravdaju povjerenje, da budu jednaki onima “izvana”, da ostave trag i učine nešto dobro. Mirno i dostojanstveno kao što su napustili zatvor, nakon sedam dana ponovno su stali pred upravitelja.

Osupnuo me podatak da kaznionica u Glini postoji od 1902., a još više da u njoj kaznu izdržava oko 500 zatvorenika. Koliko sam iščitala iz oskudnih tekstova, najveći je dio kaznionice nov te su u njega premješteni kažnjenici iz starog, potresom oštećenog dijela.

Zatvorenici su izrazili želju da dio sredstava zarađenih radom u zatvoru uplate Crvenom križu za pomoć stradalim područjima.


Magnituda potresa mjerljiva je, ali magnituda dobrote beskonačna je, nemjerljiva.

Naći ćemo ju i na mjestima gdje bismo zadnje tražili, i zato treba dobro otvoriti oči jer njezin plamičak može tinjati i u najmračnijim zakutcima.


(Naslovna fotografija: Angelo Giordano from Pixabay)

TopBack to Top