Napunila nježne 92 g.
Ni sama ne zna kako je dogurala do desetog desetljeća. Ali, evo je, tu je, na videopozivu s Kinom, prima rođendanske čestitke.
Rodjena je kad i Maya Angelou, Che Guevara, Andy Warhol i Noam Chomsky. Chomsky je još živ, ali druge je nadživjela. Kao i muža, sina, i svu braću i sestre, osim najmlađe.
U godini njezina rođenja Račić je s govornice Narodne skupštine Kraljevine SHS u Beogradu zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a smrtno ranio Stjepana Radića.
Staljin je donio prvu petoljetku.
Haile Selassie okrunjen je za posljednjeg cara Abesinije.
Hoover postaje 31. američki predsjednik, s ambicioznim planovima socijalnih reformi i obračuna s mafijom, osobito Al Caponeom, da bi samo godinu kasnije taj plan krahirao s padom njujorške burze i početkom Velike depresije. Srećom, baš te godine Eliott Ness postaje posebni agent u čikaškoj službi za borbu protiv kriminala.
Fleming je otkrio penicilin.
Čang Kaj-Šek postaje predsjednik Koumintanga i predsjednik Kine.
Zagreb ima oko 200.000 stanovnika, kad bismo ga usporedili s današnjim administrativnim obuhvatom.
Prvi je put u bolničkom liječenju primijenjen respirator tzv. “željezna pluća”, u dječjoj bolnici u Bostonu, na 8-godišnjoj djevojčici oboljeloj od dječje paralize.
A u ličkoj zabiti rodjena je ona, koja je u školu mogla ići samo kad bi se netko od ukućana vratio izvana jer nije bilo cipela za sve, a trebalo je proći 7 km do škole.
U koju si kretao iz kuće gdje si zimi ujutro morao razbiti led koji bi se tijekom noći uhvatio na posudi s vodom da bi se umio. Pod je bio zemljani, a živjelo se na krumpiru i palenti. Djecu su kosili zaušnjaci, difterija, hripavac i neimaština.
Zadnji sam put ličkom načinu života svjedočila kao dijete, prije više od 30 godina. Dugo nismo bili, predugo. Uvijek je bilo premalo vremena, zdravlja ili nečeg trećeg, u medjuvremenu pomrli su ljudi, s njima i običaji, a i razlozi za odlazak. A možda zapravo ni ne želim prijeći tih danas smiješnih 180 km, možda jednostavno želim zadržati neku arkadijsku, dječje jednodimenzionalnu sliku koju čuvam u svom umu i srcu. Puno mi je sjećanja na neke druge dane i događaje izblijedjelo, pretopilo se, rastopilo, ali sjećanja na Liku tako su živa i jasna, a s godinama ne samo da ne blijede već upravo kao da se dodatno izoštravaju.
Bez obzira što je život za mog posljednjeg posjeta nesumnjivo bio bolji nego 1928., ostala su tamo neka primordijalna svojstva karakteristična za život u prirodi, sa prirodom i od prirode.
Bilo je nečeg lijepog u jednostavnosti te zapravo surove svakodnevice, gdje su ujutro prvo jele životinje i blago, a tek onda ljudi. Ljudi su bili zamjenjivi, ali ne i životinje. Živjelo se na dvorištu, ljetnoj kuhinji i na polju, a u glavnu se kuću išlo tek spavati. Ujutro se blagovala bijela kava s kruhom od dana ranije, ostacima koji nisu išli za napoj svinjama, a voda se nosila s Gacke i pila neprokuhana, iz okrhnutog crvenog emajliranog lončića s bijelim točkama. Nema pića koje se može usporediti s tom polarno ledenom tekućinom zemljano-travnatog aftertastea.
Ona ne zna što je aftertaste, niti tko je Andy Warhol, ali zna sve o preživljavanju. Davno je otišla iz Like, ali Lika iz nje nikad. Svoje Ličane posprdno zove sirovim gorštacima, ali nije niti s njom lako, ostalo je u njoj još puno ličke esencije.
Danas plaćamo svakojake life coacheve i gurue da nam pričaju new age pričice o vibriranju i samospoznaji, ali treba samo uzeti nešto vremena i poslušati ovakve žive svjedoke vremena da bi se uvidjelo kako je stvar zapravo vrlo jednostavna.
Kad se boriš za opstanak, nema tu vibriranja, joge ni zvukoterapije, ne igraju svete vodice, aromalampe niti pilule za lilule. Samo uporno guraš dalje i na kraju dana ili si živ ili nisi. Zastrašujuće jednostavan binarni sustav, ali zapravo je ta jednostavnost na neki čudan način i smirujuća. Previše izbora nije uvijek dobro.
Ovodobni su dani strahovito složeni, i nasušno trebaju više takve jednostavnosti.
Naš lički life coach samo povremeno pita: – Ima li još uvijek one zaraze?, i spokojno nastavlja sa svojim rudimentarnim, ali evidentno vrlo uspješnim modalitetom preživljavanja. Ne treba joj internet, epidemiolozi, upute i naputci – samo zdrava logika i genetski ucijepljena jednostavna lička životna mudrost.
Kako dani prolaze, sve sam uvjerenija da ju Velika Pandemija neće niti okrznuti i da pred sobom imamo najmanje još koji zajednički Božić.
