Vremena su epska, trebamo više pjesnika.
Prvo bijaše riječ, a odmah potom poezija. Dječje brojalice i rime, molitve, mantre, spjevovi koji su čuvali svjedočanstvo povijesti prije pisane riječi… Poezija ima iscjeljujuću moć – nije slučajnost da je Apolon bog i liječništva (tj. Sunca, koje očišćuje i ozdravljuje), ali i vođa muza te zaštitnik pjesništva i glazbe.
Poeziju možemo naći svugdje oko nas, ako samo dobro pogledamo: urezanu u klupe, nasprejanu na fasade, na poleđinama školskih bilježnica, u dnevnim razgovorima, jednako kao i na predsjedničkim inauguracijama ili pjesničkim antologijama.
Mnogi su kraljevi i carevi cijenili pjesnike kao dio svoje pratnje (poeta laureatus), a i mnogi kraljevi bili su vješti poete (spomenimo samo biblijsku “Pjesmu nad pjesmama”, čije se autorstvo tradicionalno pripisuje kralju Salomonu).
Riječi mogu imati i razarajuća i regenerirajuća svojstva. Poezija nam je posebno bliska, ona je naš prvi djetinji izraz, intuitivno osjećamo kako ima sposobnost dubljeg uvida, utjehe, poticaja kroz specifični splet riječi, metafora, slika i ritma više nego ikoja druga forma. Terapeutski učinak može biti individualan, ali i kolektivan, pa su tako stari Grci vjerovali u emocionalno proćišćenje zajednice kroz katarzu koju pruža poetski izričaj.
Svojevrsno oživljavanje poezije kao prijenosnika snažnih, kontrahiranih poruka i sredstva ozdravljenja nacije posve neočekivano ponudili su američki predsjednici: njih su trojica na svojim inauguracijama ugostili pjesnike – prvo J. F. K., po dvaput Clinton i Obama, te posljednji Biden.
Na Bidenovoj inauguraciji centralnu ulogu imala je mlada afroamerička pjesnikinja Amanda Gorman. Njezina “The Hill we Climb” silno je odjeknula moćnim porukama ujedinjenja u različitosti svima razumljivim riječima koje su duboko penetrirale u kolektivnu svijest najavljujući zoru novih mogućnosti što sviće nad američkim narodom, a možda i svijetom.
Više pjesnika trebamo.
