Osim virusa, pandemija je donijela i posve novi pandemijski rječnik, stil i izričaj, jedan novi “koronajezik”. Riječi i stilske konstrukcije za koje do prije malo manje od dvije godine nismo možda niti čuli ili ih nikada ne bismo upotrijebili danas su dio svakodnevne komunikacije. Komorbiditeti, lokalna transmisija, oksigenacija, serološko testiranje, samoizolacija, linearni i eksponencijalni rast, trijaža, izolacija, prokuživanje i dr. okupirali su javni govor.
Pomalo poput Orwellovog novogovora u “1984.”, gdje kao dio zapleta autor uspostavlja koncept jezika koji je zapravo simplificirani engleski s reduciranim rječnikom i pojednostavljenom gramatikom, a cilj mu je da uklanjanjem “problematičnih” pojmova zaustavi “zlomisao”, odnosno “misaoni delikt”, čime se nastoji kontrolirati ne samo djela i riječi nego i misli stanovnika fiktivne države Oceanije. Na stranu ideološke konotacije, ali neke lingvističke teorije poput lingvističkog determinizma podupiru tezu da misli i jezik djeluju dvosmjerno – misli oblikuju jezik, ali i jezik može utjecati na kognitivne procese.
Osim “koronajezika”, pandemija je, čini se, donijela i trijumf heurističkog mišljenja i komunikacije. Ili možda poraz?
Tekst izvorno pisan za LinkedIn.
Od početka pandemije sve se manje čini da nam možda treba još više STEM stručnjaka i eksperata u srodnim područjima, a da bi nam dobro došlo više sociologa, psihologa i komunikologa. Pandemija kao da svakim danom manje postaje zdravstvena i/ili znanstvena, a sve više psihološka i sociološka kriza, kriza komunikacije i informacijske nepismenosti. Za ovaj zdravstveni dio pandemije imamo barem nekakvo rješenje, cjepivo. A za rješenje komunikacijsko-informacijsko-sociološko-psihološke kakofonije čini se da je nade sve manje.
“Bolje završeno nego savršeno”
Čovjek nije racionalno biće. Ili nije posve racionalno biće. I to je u redu. Da svaku situaciju sagledavamo krajnje racionalno, vjerojatno nas na Zemlji ne bi bilo ni 500.000, a kamoli skoro 8 milijardi. Kako bismo si povećali šanse za preživljavanje kada je to nužno, trebaju nam pojednostavljivanja, prečice. Naša kognitivna arhitektura ustrojena je da u trenucima vremenskog ili situacijskog pritiska traži mentalne prečice jer nemamo vremena za beskonačne analize i propitivanja u interesu opstanka.
Čak možemo reći da u takvim momentima ekstenzivno racionalno razmišljanje vodi u moguće veći rizik jer vrijeme teče i nikoga ne čeka, a odluke moraju biti donesene. Pritom se služimo intuicijom, prethodnim iskustvom i drugim resursima u momentima kada znamo da nije presudna apsolutna točnost ili preciznost informacija kojima raspolažemo već njihova učinkovitost. Drugim riječima: “Bolje završeno nego savršeno”, reklo bi se u korporativnom svijetu (ponekad, ne uvijek – najčešće se ipak traži i završeno i savršeno, ali ako baš moramo birati, onda radije neka bude završeno).
Bolest kognitivne lijenosti i trijumf (ili poraz) heurističke komunikacije?
Tu na scenu stupaju heuristike, odnosno mentalne prečice.
One po sebi nisu loše, međutim, loše je kad im inkliniramo nekritički, odnosno kada okolnosti to ne zahtijevaju.
Ne možemo reći da kao vrsta volimo teške zadatke i složene probleme. Nijedna ih vrsta ne voli. Razmišljanje traži vrijeme i izvjestan kognitivni napor, a on u prosjeku ne predstavlja ugodu. Tu nastupa primamljivost intuitivnog, heurističkog govora.
Međutim, koliko god heuristike bile privlačne, a nekada i potrebne, u brojnim okolnostima njima samo hranimo bolest kognitivne lijenosti u momentima kada je potrebno izabrati teži put. Pandemija je jedna od tih okolnosti.
Nažalost, komunikacijska znanja nisu kvalitetno iskorištena u komunikaciji o i u pandemiji. Ključni komunikatori na globalnoj razini nudili su nestrukturirane, preopsežne, nerazumljive, često previše stručne i nerijetko nepravodobne informacije koje su prosječnom primatelju tih poruka otežavale shvaćanje situacije i donošenje odluka. Gotovo 2 godine pandemijskog života nisu donijele veće pomake u tom smislu. Brojnost kanala kojima se informacije diseminiraju također zasigurno nije doprinijela kvaliteti podataka i njihovoj obradi. Možemo reći da nikad nije bilo više informacija, a manje znanja.
Pero moćnije od mača
Pandemijski javni govor prepun je neodređenih floskula poput “čini se”, “velik je broj onih koji…”, “moguće je…”
Što je to “moguće” kada ga izrazimo brojkama? Zašto se nešto čini? Koji je to “veliki broj”? U odnosu na što je velik?
Sintaksa i frazeologija stavljaju se u pogon heurističkog izričaja pa slušamo kako imamo “gotovo pola stotine novozaraženih” (stvarni primjer s nacionalne televizije lani). Pogledam brojku, a ono imamo nekih 39 novozaraženih. Ovdje je primijenjena heuristika sidrenja – u procjeni oslanjamo se na prvo “sidro” koje nam je dano, u ovom slučaju stotina, iako je točan broj čak 60% manji od “sidra”.
Vijesti vrište: “Od 100 umrlih, 10 je bilo cijepljeno!” Nakon te rečenice, nitko više ni ne uočava da njih 90 nije bilo cijepljeno.
Pandemija nije akutna situacija u kojoj moramo reagirati heuristički, bilo da smo oni koji daju ili oni koji primaju informacije, ili barem više to nije. Dala nam je dovoljno vremena za razmišljanje, probir informacija i racionalno zaključivanje. Odavno je završilo vrijeme za intuitivne zaključke i nastupilo vrijeme za selekciju i obradu informacija na strukturiran i kvalitetan način i izvođenje zaključaka shodno tome.
Dojam neposredne i akutne opasnosti koja nas tjera na heurističke zaključke pojačava odavno uvedena vojna terminologija: imamo stožer, “borimo” se protiv virusa, koji pak izvršava “proboje” u bolnice, škole i staračke domove, vođe diljem svijeta pozivaju na kolektivnu borbu protiv “nevidljivog neprijatelja”, faktički imamo globalno ratno stanje – plasiraju se dnevna izvješća o poginulima i ranjenima, onima koji nisu dobili bitku ili se još bore, virus svakodnevno odnosi nove “žrtve”, letci kažu da smo svi mi “borci” protiv virusa ako peremo ruke i distanciramo se, zaziva se nacionalno jedinstvo u ovom “ratu protiv virusa”, prozivaju “bioteroristi” i pandemijski “petokolonaši” itd. Talijanski premijer Mario Draghi otišao je i korak dalje imenujući generala talijanske vojske Francesca Paola Figliuola za državnog povjerenika za borbu protiv covida-19.
“The new source of power is not money in the hands of a few, but information in the hands of many.”
Možda globalno ne možemo učiniti bogznašto, ali na individualnoj razini ipak možemo nešto kada je riječ o pandemijskoj komunikaciji.
Ako ništa drugo, možemo obratiti pozornost i osvijestiti barem nekoliko stvari:
- Mišljenja nisu činjenice.
- Anegdotalni primjeri “zaovine sestre susjeda se cijepila i nećeš vjerovati što je onda bilo…” nisu statistika.
- Budimo svjesni pristranosti i heurističkih poruka kada smo im izloženi (ili se njima služimo) i zapitajmo se o njihovoj svrsi i učinkovitosti u danoj situaciji.
- Svladajmo bolest kognitivne lijenosti i uložimo nešto mentalnog napora u probir izvora informacija te sagledanje činjenica.
- Primajmo, obrađujmo i prosljeđujmo informacije odgovorno.
Američki futurist John Naisbitt davno je rekao:
“The new source of power is not money in the hands of a few, but information in the hands of many.”
Doista vizionarske riječi.
Kao primatelji, ali i proizvođači informacija, jer danas gotovo svatko može imati glas koji se daleko čuje, imamo veliku moć, možda veću nego ikada u povijesti.
Koristimo je odgovorno.
