20. Zagreb Film Festival otvorio je hrvatski kandidat za Oscara, film “Sigurno mjesto”.
Najave kažu da je to “intimni prikaz upropaštenog i korumpiranog hrvatskog zdravstvenog sustava” (Lupiga.com), “film koji nas suočava s teškim temama kao što su suicid, mentalna bolest i nemoć bolesnika, obitelji i sustava pred bolešću” (Jutarnji.hr), ili film koji se bavi “kaotičnošću sustava, ali i s neuhvatljivošću bolesti, zagonetkom ljudske prirode te na koncu i s brutalnošću i banalnošću kojom se ukazuje smrt”. (novosti.hr)
Vjerojatno je sve to i još puno više. I sam redatelj kaže da je “jednima film uzmemirujući, a drugima utočište”. (N1)
Čitala sam prije nekog vremena knjigu danas nažalost pokojnoga dr. Roberta Torrea “Prava istina o psihijatriji” (2014.). Knjiga zapravo sažima autorove feljtone objavljene u Jutarnjem listu i osobno puno mi je interesantniji uradak od daleko popularnije “Ima li života prije smrti”, koja u određenoj mjeri i perpetuira ideje iz “Prave istine o psihijatriji”.
U “Pravoj istini o psihijatriji” Torre pokušava dekonstruirati poimanje psihijatrije kakvu danas poznajemo. Takav kritički odnos nije novitet, posebno stoga što možda nema kontroverznije grane medicine od psihijatrije. Članci u “Psychiatric Timesu” (1, 2) dobro sažimaju osnovne postulate kriticizma psihijatrije, na koje se i Torre u svojim promišljanjima nadovezuje.
Njegova namjera pritom nije da umanji njen značaj ili ju difamira (u konačnici, i on je sam bio pripadnik te struke, vrlo ugledan, štoviše) već da baci novo svjetlo na staro i pomalo potrošeno poimanje psihijatrije. Očekivano, struka je ovakva razmišljanja doživjela blasfemično, ne kao konstruktivnu kritiku već kao atak na sebe samu, i to iz redova “jednog od nas”, dakle dvostruka “izdaja”. Svaki sustav koji želi napredovati mora se povremeno preispitati. Znači li to da psihijatriji trenutačno odgovara netalasanje? A ima li možda i u tome manjku kritičkog mišljenja naznaka neke kolektivne, strukovne F-dijagnoze?
Za psihijatriju Torre tvrdi da je u “predznanstvenoj” fazi, da je sada na onom stupnju razvoja gdje su ostale grane medicine bile prije stoljeća. I to donekle doista ima smisla. Naime, za razliku od drugih medicinskih područja, psihijatrija zapravo pretpostavlja poremećaje i to samo opservacijom navodnih simptoma, u osnovi promatranjem kroz oči pojedinca, psihijatra, bez mogućnosti objektivne dijagnostike ili identifikacije uzročnika ili mehanizama nastanka. Ilustracije radi: ako nas boli noga, liječnik će nas uputiti na, primjerice, rendgen. Tamo će se moguće utvrditi lom, a nakon primjerenog liječenja, ponovno ćemo obaviti rendgen i utvrditi da je kost srasla. Time je naša dijagnoza bespogovorno i jednoznačno postavljena od strane bilo kojeg liječnika bilo gdje u svijetu, primijenjen je odgovarajući protokol liječenja koji bi vjerojatno bio isti svugdje, i u konačnici je izlječenje potvrđeno objektivno, snimkom.
U psihijatriji nas “boli duša”, a ne znamo gdje točno i kako ta bol nastaje. Pretpostavka je u mozgu, i pretpostavka je da dolazi do nekih biokemijskih poremećaja koji uzrokuju psihijatrijske dijagnoze. Međutim, ne postoji nikakav “bris mozga” ili neka objektivna dijagnostička metoda koja bi to potvrdila. “Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju”, kaže Torre.
Torre se dotiče i neobične pozicije psihijatrije: ona je istovremeno superiorna i subordinirana. Da preko noći ukinemo npr. kirurgiju, većini pacijenata bilo bi vjerojatno gore. A da isto učinimo s psihijatrijom, značajnom dijelu pacijenata bilo bi bolje, problematizira Torre. Primjer za to dala je i COVID-19 pandemija, kada su mnogi psihijatrijski odjeli prvi pali “žrtvama” pandemije i preoblikovani u COVID odjele (Rebro, Pula). Istovremeno, niti jedna druga grana medicine nema moć koju ima psihijatrija: ona može zadržati, prisilno liječiti pojedinca, ili provoditi izrečene mjere liječenja, koje ponekad mogu zamijeniti i teže zakonske sankcije.
Ta diskrepancija psihijatrije razotkrila se i u “Sigurnom mjestu”. Protagonisti filma unutar 24 sata u kojima se odvija radnja panično traže pomoć za suicidalnog brata odnosno sina. Odlaze u dvije bolnice, konzultiraju se privatnim kanalima, i u tim procesima razotkriva se neuralgična točka psihijatrije – dijagnosticiranje subjektivnošću.
Obzirom na tu nazovimo ju “neobjektivnost” psihijatrije, poneki liječnik nastupa i s božanske pozicije, kao vladar tih neprohodnih tajni uma. U jednom momentu majka pita liječnika može li joj reći koje je lijekove prepisao njezinom sinu. Ne može. Jer ona će ih, kao, guglati, pa će krivo sve shvatiti… Nastupa “von oben” kao svemogući, pacijent postaje objekt a ne subjekt, a bližnji, koji bi trebali preuzeti neke od ključnih uloga u liječenju, bivaju izgurani na margine procesa te prisiljeni uzeti “stvar u svoje ruke” u borbi za spas bližnjega svoga.
Nije psihijatrija tu izuzetak, ali je među opasnijima kada je riječ o “božanskom sindromu”, utvaranju da smo viši entitet. Ta zamka prijeti svim profesijama koje imaju određenu imanentnu moć nad onima kojima bi trebale služiti: učitelji, liječnici, svećenici, policajci… Tanka je linija koja dijeli pomoć od zlouporabe.
U pokušaju spašavanja zastrašujuće situacije prikazane u filmu prisutni su i lijekovi, jasno. Torre u svojoj knjizi pita: “Koliko je psihijatrija agentura marketinga farmaceutskih tvrtki? Jesu li farmaceutske tvrtke kolonizirale područje mentalnog zdravlja što za posljedicu ima jedinstveni povijesni eksperiment planetarne epidemije uzimanja psihofarmaka?” (Moderna vremena)
Vizionarski, jer upravo jedno od recentnih istraživanja cilja na (ne)učinkovitost antidepresiva, koji su većinom selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), odnosno “popravljači” navodno niskih razina serotonina kao predmnijevanog biokemijskog krivca za depresiju (studija, Molecular Psychiatry, 2022.). I dolazi se do posve nevjerojatnog zaključka o povezanosti stresa i nepovoljnih životnih događaja s depresijom (ma, stvarno?!). A o tome je upravo pisao i Torre godinama ranije: društvo je izpsihijatrizirano. Sve je širi spektar onoga što je poremećaj ili predporemećaj, F dijagnoze se svake godine sve više “nadoštuklavaju” novim “sindromima”, a zapravo pokušavamo liječiti, kaže Torre, ono što je nusprodukt realnosti – normalne ljudske osjećaje. Bit je da se psihijatrizacijom društva počeo sužavati prostor “normalnog” i hitno ga treba ponovno proširiti.
Zaključno, Torre nudi rješenje: “Izlaz iz aktualne krize psihijatrije Torre vidi u povratku na „zastarjeli“ bio-psiho-socijalni model „psihijatrije u zajednici“, uz puno uvažavanje zajednice, odnosno dostojanstva i ljudskosti osoba s različitim oblicima psihičke patnje. „Jer mi psihijatri ipak nismo vlasnici osoba s psihičkim poremećajima, oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama „usluga“ koji im nudimo.“” (Moderna vremena)
I sve je to ono što i sami intuitivno znamo: zajedništvo, briga o drugima, briga o sebi, obraćanje pozornosti na osobu do sebe i na sebe same, snaženje svjesnosti o sebi i drugima, jačanje vlastite psihološke otpornosti kroz adekvatnu podršku (pa i psihijatrijsku kad je opravdano), samocijeljenje, kao i rješavanje temeljnih problema koji dovode do rubnih stanja (siromaštvo, socijalna isključenost, usamljenost, nepovoljni životni događaji…), to nam može pomoći.
Od lijekova ne treba bježati, baš suprotno, i gorespomenuta studija kaže da antidepresivi nekim ljudima doista pomažu, ali kojima, kada, koliko i kako točno, još je u sferi nedokučivosti uma. Tu psihijatrija ima još puno posla.
Akutna stanja poput onog koje obrađuje “Sigurno mjesto” ne mogu biti tretirana dubokim disanjem, smirujućom glazbom, mirisanjem cvijeća i aromamasažama. Takva iznenadna implozija traži sva raspoloživa sredstva kako bi prvo zaustavila dekompoziciju pojedinca, a kasnije pokušala prodrijeti do uzroka i sanirati ga. I sam Torre slaže se da je pomoć psihijatrije nužna ako je riječ o težim oblicima psihološke patnje. (Jutarnji list)
“Sigurno mjesto” otvara nesrazmjerno više pitanja nego što nudi odgovora, to je tako, i to je dobro.
Ne znamo gledamo li dokumentarac, fikciju, fakciju, pseudostvarnost… Redatelj Juraj Lerotić ujedno je i scenarist i glavni glumac, što dojam čini još kompleksnijim. A istovremeno je i osoba kojoj se sve to doista i dogodilo u životu u potpuno istoj poziciji koju zauzima u filmu, pojedinca koji zajedno s majkom pokušava spasiti brata od suicida. Naime, Lerotić je u potrazi za glavnim glumcem koji bi igrao njega samoga naposljetku zaključio da bi to morao biti upravo on.
U filmu se ne događa ništa i događa se sve. Svijet u kojem su se odjednom zatekli likovi postao je u sekundi poput Upside Down svijeta iz “Stranger Thingsa”: sve je slično dotadašnjem životu, a posve različito, gravitacija se pojačala, svaka radnja traži enorman napor, sve je prigušeno osim vlastitih čula koja su izoštrena do natprirodnih granica u pokušaju da svojim sonarima u mraku napipaju rješenje i spase jednog čovjeka.
Kao u cinéma-vérité, nema tu posebnih i univerzalnih zaključaka, oni su ostavljeni gledateljima, koji su primorani zauzeti vrlo blisku poziciju iz koje je teško dati objektivnu ocjenu filma jer toliko je stopljen sa stvarnošću da se čini kako ga je gotovo neumjesno komentirati kao i stvarnost samu.
Možemo samo nijemo gledati kako se na platnu otvara bezdan tajni uma i pitati se ima li uopće sigurnoga mjesta, ikad, igdje, i za koga.
Naslovna fotografija: Elina Araja, Pexels
