U mom svijetu nastupilo je vrijeme nedostajanja.
Posljednju godinu suočila sam se s puno nedostajanja, a bit će ih i više.
Nedostaje mi vrijeme, godine i prilike, mala i nešto veća zadovoljstva, dobre odluke koje su nažalost pregazile one krive… i ljudi. Kontakti koji su se prorijedili i ljudi koje smo izgubili putem, i metaforički i stvarno.
U ovo vrijeme godine, na razmeđi svijeta živih i mrtvih, taj je osjećaj još intenzivniji.
Ove godine možda mi je najviše nedostajala baka. Osobito sad oko Svih svetih jer tada se šačica nas preostalih znala pa gotovo tradicionalno okupiti kod nje na ručku. A i prije točno godinu dana, na putu prema groblju, njena praunuka i ja posjetili smo ju i bio je to vjerojatno zadnji put da smo ju vidjeli u nekom koliko-toliko suvislom stanju, na nogama, iako klimavim, i vidno tužnu: osjećala je pa i spomenula da je to jedan od zadnjih naših susreta u njenom prirodnom okruženju, njenom stanu, u kakvoj-takvoj snazi. Osjećali smo i mi to, ali nekako smo pokušali zatomiti tu pomisao, uostalom kao i mnoge druge važne pomisli i emocije tijekom svih ovih godina.
Posebno mi je nedostajala ljetos.
Ljeto je kao neko doba povratka sebi. Mala oaza lišena barem dijela odurnih dnevnih obaveza. Ljeti smo bolji ljudi.
(Pra)baka, mi, ljeto, balkoni… Od ranih 1980-ih do maločas, tri generacije, ukupno 80 g. razlike.
Ljeti je i ta naša lička domina bila bolja osoba. Bilo je i malo više vremena pa bih i češće svraćala, s manje nervoze i više strpljenja za već puno puta ispričane priče. Često bi bilo punjenih paprika ili sličnih sezonskih delicija, zaključenih mirisnom turskom kavom na malom balkonu. On je bio centralno mjesto tih ljetnih posjeta, uz nezaobilazno površno ćaskanje o hrani, kućanskim poslovima i novcu, predmetima njenog trajnog i nezdravog fokusa.
Ići “van na kavu” ili odavati se bilo kakvim oblicima dokolice, uživanja, rađenja bilo čega “iz gušta”, a posebno ako je to uključivalo davanje makar 10 kn za nešto što “imamo i doma, i još bolje nego tamo”, nije dolazilo u obzir. Čak je i balkon povremeno bio doživljavan kao neka vrsta nepotrebne dekadencije pa se često sjedilo u kuhinji. Dvije prostrane sobe da ne spominjemo, one su bilo samo za “posebne prigode”, koje niti su se nudile, niti su kreirane.
Nikakvi argumenti nisu bili validni, da s tih 10-12 kn za kavu vani ili ručkom u restoranu zapravo kupujemo zajedničko vrijeme bez distrakcija, vrijeme za nas, za razgovor, za doživljaj, za drugačiju vizuru, bez vječnog muvanja po kući gdje se nikad ne dokoličari već se uvijek mora još nešto raditi; nikakav dokazni materijal nije dolazio u obzir. Mislim da nije niti razumjela koliko si je toga tom tvrdoglavošću uskratila, a i nama, nažalost. Tvrdoglavost je ponekad sjajna stvar, osim kad nije.
A možda je intuitivno i znala da u takvim okolnostima moramo drugačije razgovarati, dublje, šire, dalje, višedimenzionalno, a za to nitko od nas zapravo možda i nije bio talentiran, niti utreniran. I zato smo se oprezno zadržavali u zoni servisnih i logističkih informacija o zdravlju, vremenu, financijama, kuhanju, dnevnoj operativi.
Zahvaljujući tom zaraznom naslijeđu koje se prenosilo iz generacije u generaciju, gdje se razgovara pipavo, klizeći površinom i živi se život koji je “ravna crta” jer najgore je izaći iz zone (ne)komfora, obećala sam si da ću razbiti taj toksičan krug i raditi drugačije. Ponegdje sam uspjela, ponegdje i nisam, sistem je to koji iziskuje svakodnevni rad i koji nikad ne prestaje jer “površinska bolest” stalno prijeti.
Nje više nema, stan koji je bio esencija njenog bića rasformiran je i u stanju pripravnosti za neke nove ljude, njihove uspomene i neke druge emocije. Na balkonu nema više ničega njenog, ničeg našeg, sada je on samo obična armirana konzola koja strši u zapravo neprivlačan atrij neuglednih naličja zgrada.
Neobično, ali čak više od nje same nedostaje mi osoba kakva je mogla biti, osoba kakva sam i ja mogla biti, i odnosi kakve smo mogli imati. Posebno jer bilo je više nego dovoljno vremena za promjene, u njenom slučaju gotovo 93 godine.
To mi najviše nedostaje ovih dana, kao neka fantomska bol u amputiranom emocionalnom udu, s kojim kad smo ga imali, nismo znali bolje, a sad je za popravak prekasno: što smo svi skupa mogli biti a nismo, i što je sve moglo biti a nije i više nikad neće.
