Putovanje dugo 300 metara i 18 godina
Od mog prvog radnog dana na Zagrebačkoj burzi prošlo je punih 18 godina.
Prethodno sam radila u tada jednoj od najvećih izdavačkih kuća u zemlji, u skladu s mojom “primarnom” strukom: koju godinu ranije diplomirala sam komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Rad u izdavaštvu bio je neka iteracija mog dječjeg sna – otkako sam naučila čitati, znala sam da želim raditi nešto s knjigama. Čim sam oko 10. godine spoznala da se književnost može i studirati, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Međutim, kao i svaka mladenačka iluzija, i ta je bila podložna koroziji u srazu s atmosferilijama svakodnevice.
Posao lektora i korektora u kući koja je tad bila u strahovitoj ekspanziji, s nekih 200-tinjak zaposlenih i vlastitom trosmjenskom tiskarom bio je izuzetno radno ekstenzivan, uredski sati dugi, a plaća mala. Stvar je spašavala sjajna lokacija u samom centru Zagreba i odlična, mlada i entuzijastična ekipa, među kojima su bila i danas istaknuta pera domaće poezije i proze kao što su Drago Glamuzina, Roman Simić, Ivica Prtenjača…
Taj posao gotovo se i ne može raditi samo kao posao, mora tu biti i dosta strasti. Najviše smo voljeli dostavu autorskih primjeraka iz tiskare: otvaranje smeđeg omotnog papira, miris još gotovo toplih knjiga netom izašlih iz stroja, hrskanje nikad prije prolistanih stranica, naša imena u impresumu…
Nažalost, nakon nekog vremena tempo rada nagrizao je ono zbog čega sam zapravo voljela knjige jer izdavaštvo je kompleksan proces s puno uključenih strana, a norma nesmiljena. Svaki je dan trebalo proći nemoguće količine stranica, često i redaktorski intervenirati u pokušaju da se poprave slabi prijevodi, nezgrapni izričaji, semantičke manjkavosti i sl., balansirajući između autorskih taština, dizajnerskih “ideja”, tiskarskih rokova i marketinških zadanosti. Polako, ali neumitno iz mene je počelo hlapjeti ono najvažnije i razlog zbog kojeg sam se uopće tamo i našla – ljubav prema pisanoj riječi. A to je bio odnos koji nisam htjela ugroziti.
U to sam vrijeme, odmah nakon diplome zapravo, već upisala specijalistički poslijediplomski studij Upravljanje marketinškom komunikacijom na EFZG-u, u prvoj generaciji polaznika tog programa. Pamtim da mi je plaća bila tako mala da sam za školarinu morala dići kredit, a bila sam toliko kreditno “sposobna” da su mi jamci bili roditelji, i to oba jer jedan nije bio dovoljan. Nisam imala jasnu predodžbu što ću s tim postdiplomskim, ali znala sam da želim još učiti, i da želim učiti nešto novo. Bila je to dobra odluka jer upravo će to biti struka u kojoj ću se zadržati do danas.
Zagrebačka burza u to je vrijeme tražila tajnicu, odnosno neku vrstu office managera, da se izrazim suvremenim kadrovskim vokabularom. Pamtim da se u predvorju tadašnjih prostorija Burze okupila solidna količina kandidata, zapravo pretežno kandidatkinja. Razgovor je držala četveročlana komisija mojih budućih kolega, od čega dvoje nažalost više nije među nama. Jedan od njih bio je i pravnik Adnan Hafizadić, kojeg nitko od sudionika tržišta nije zvao drugačije nego Haf, a znali su ga apsolutno svi, i kojeg smo nedavno s velikom tugom ispratili na drugu stranu života.
I tako je jednog davnog hladnog siječnja kucnuo dan mog dolaska u posve drugu branšu. Odlazila sam iz izdavaštva s jedne u osnovi dobre, “ugledne” pozicije, iz “struke”, da bih radila na Zagrebačkoj burzi kao tajnica. Mnogi su prijatelji i znanci mislili da nisam pri sebi. Burza vrijednosnica? Što je to uopće? Nisam ni ja baš imala točnu predodžbu o čemu se tu radi, osim nekih dosta mutnih prisjećanja na film “Wall Street”.
Iz tada perspektivne izdavačke kuće u strašnom uzletu, kao jedini stalno zaposleni lektor i korektor, odlazim na nekakvu burzu na manju plaću (!), manje godišnjeg (!!), na posao na neodređeno (!!!), javljati se na telefon, otvarati vrata, sortirati poštu i kuhati kave (!!!!). U banci su mi ukinuli minus na tekućem jer više nisam bila stalno zaposlena, nisam mogla imati kreditnu karticu, nisam mogla dobiti tada još uvijek aktualne čekove, a kad je nedugo nakon mog dolaska prvi direktor Burze Marinko Papuga najavio ostavku i krenula priča o tome da bi nas mogla preuzeti Varaždinska burza, bilo mi je najavljeno da bi moje mjesto u tom slučaju bilo prilično “klimavo” jer sam zadnja došla. Uglavnom, katastrofa u nastajanju, ali nisam se dala obeshrabriti. Danas nekad pomislim gdje je nestala ta hrabrost, ali to je možda jednostavno Dunning-Kruger efekt mladih godina, kad ni ne znaš koliko ne znaš, samo ideš pa što bude.
Mislila sam: – Pa, dobro, bit će ovo neka prijelazna faza, trebam malo odmaka, idem vidjeti kako je, pa ne moram ostati vječno, nemam nekih posebnih životnih obveza, možda dobijem otkaz, možda ne, ali mogu ga uvijek dati ako mi se ne svidi, ima još poslova…
Otkaz nisam dobila, baš suprotno, i eto nas skupa i 18 godina kasnije. Privremena rješenja, kako to često u životu biva, znaju postati dosta trajna.
Imala sam neobičnu sreću doći na Burzu na početku impresivnog uzleta domaćeg tržišta kapitala – vrijeme IPO-a Ine, HT-a, nekih dotad neispričanih investicijskih priča, vrijeme kad je CROBEX probijao plafone, a prometi nerijetko dosezali tadašnjih 100 milijuna kuna dnevno.
Vrlo brzo tajnički poslovi postali su prošlost, a zamijenili su ih poslovi iz područja komunikacija i odnosa s javnošću, event managementa, edukacije i dr. Imala sam užasnu želju saznati sve što mogu, posebice jer sam se zatekla na meni do tad posve nepoznatom teritoriju. Hodala sam naokolo s rokovnikom i olovkom, dosadna kao mokra uš ispitujući kolege koješta ne bih li smanjila spoznajni hijatus. U tim prvim godinama strahovito sam puno naučila, i to znanje bilo mi je dragocjeno. Mogu samo iskreno zahvaliti svima koji su ga nesebično dijelili, a bilo ih je doista mnogo.
U ovo vrijeme prekarnosti, hipermobilnosti, nestalnosti, hustle kulture, kad statistika kaže da je prosječno vrijeme ostanka na jednom poslu oko 4 godine, povremeno se uhvatim kako gotovo se ispričavajući navodim podatak da sam u istoj organizaciji već 18 godina, kao da je to nešto nepoćudno, pomalo sramno, neprikladno za ovo vrijeme u kojem samo mijena stalna jest. Gdje je granica između lojalnosti i kontinuiteta s jedne strane i pasivnosti s druge? Je li promjenjivost karakteristika ove branše, dok u drugima nije poželjna? Primjerice, sucu, liječniku, znanstveniku ili računovođi vjerojatno će biti prednost veća duljina staža u istoj organizaciji. Pitanja su to za širu diskusiju i još uvijek na njih tražim odgovor. No, iz ove perspektive mogu reći da je najveća prednost ovakve dugovječnosti u jednoj kompaniji – senioritet. Mnogi problemi nakon toliko godina mogu se riješiti jednim pozivom, nema prekomjernog trošenja na upućivanje u procese, mozganja nad brojnim nepoznanicama i sl.
A najveća mana? Isto senioritet. Kao “časna starina” znaš odgovore na dosta pitanja kojih nema ni u jednoj proceduri, nerijetko si pitan za sve i svašta, vuku se neki poslovi iz paleozoika, koje si odavno prerastao, a rado bi i ti nekad nekog nešto pitao…
Kako ponekad patim od imposter sindroma jer uglavnom sam okružena pojedincima iz ekonomske i srodnih struka, imam pojačanu potrebu sve kvantificirati, numerizirati i pobrojavati.
Pa sam tako izbrojala:
- da sam kroz godine osmislila, (su)organizirala, a često i vodila događanja na kojima se okupilo oko 16.000 pojedinaca (a možda i više, manje svakako ne)
- da sam napisala nekih 1.800 tekstova, objava, postova i sl. (vjerojatno i više)
- da sam radila za sve uprave koje je Zagrebačka burza imala, a takvih nas je na Burzi samo troje
- da sam se družila s 2 policijska psa.
A sve je to skupa možda 20% onoga što se zbivalo kroz godine, roman bi se mogao napisati.
Ono što u osnovi nije dio mog posla, a uvijek me najviše veselilo, jest povijest Burze. Otkako sam došla, gomilam sve što bi bilo vrijedno čuvanja. Čak sam pri Hrvatskom državnom arhivu položila i arhivski ispit (s vrlo dobrim!).
Kada smo davnih dana selili u nove urede, dosta se toga bacalo, a ja sam besramno rovala po smeću u potrazi za vrijednim memorabilijama. Bilo je tu svega, od analognih fotografskih vrpca, preko starih dijapozitiva, letaka i brošura, starog press clippinga, dopisa… Svega što bi moglo pomoći jednog dana rekreirati noviju povijest hrvatskog tržišta kapitala.
Želja da to nekako sumiram ostvarila mi se u 30. godini Burze, kada sam neočekivano postala – dokumentarist. Ideja je bila napraviti neki video memento, a na kraju sam napravila jednosatni dokumentarac. Od “filmskog” znanja imala sam 2 odslušana kolegija kod pokojnog prof. Ante Peterlića, doajena naše filmologije, a od “tima” – snimatelja (ujedno i montažera). Nije ispalo posve loše, usuđujem se reći, i drago mi je da su ta neka svjedočanstva o prvim desetljećima rada ostala zabilježena na taj način.
Od ostalih “štikleca” koji su mi prvi pali na pamet nekako s najvećim sentimentom prisjetim se ponekad:
- Kako je prvi direktor Burze Marinko Papuga uvijek dolazio u tadašnje urede na Ksaveru rano i na najjače slušao Allegrijev “Miserere” – to remek-djelo kasne renesanse nadrealno se jutrima prelijevalo još uvijek praznim hodnicima i uredima. Neobičan, zanimljiv početak dana. Evo ga u izvedbi sjajnih VOCES8, koje sam dvaput imala priliku slušati uživo i osobno upoznati.
- Osmišljavanje naziva za sektorske indekse Zagrebačke burze – htjela sam da nazivi budu latinizirano hrvatski, ili kroatizirano latinski, dovoljno “naši, ali i dovoljno “međunarodni”. Držim da mi je najbolje uspio CROBEXnutris, indeks prehrambenog sektora. I nakon 10 godina zvuči mi baš nekako… hranjivo?
- Pogled s 22. kata – divim mu se svaki dan i ne mogu ga se nauživati.
- Ljudi. Uvijek ljudi. Sjajni, pa i oni nešto manje sjajni. Gomila kontakata, suradnji, partnerstava, anegdota, razmjene ideja, znanja, energije, smijeha, veselja, tuge…
I crtica za kraj: slučaj je htio da je Burza već 17 godina u ulici u kojoj sam studirala – nekad valjda najružnijoj ulici u Zagrebu, tada Đure Salaja, sindikalista, a danas Ivana Lučića, “oca” hrvatske povijesne znanosti.
Iz ranih dana studiranja pamtim pločnik pun rupa i razbijenu rasvjetu te neuglednu socijalističku kocku fakulteta na kraju “sokaka”. Na mjestu današnjeg našeg nebodera bile su neke potleušice potonule ispod razine pločnika u kojima su tužno tavorile kopiraone gdje smo vječno hodočastili umnažati skripte, knjige, bilježnice…
Ponekad nostalgije radi u pauzi odem do starog faksa, malo se promuvam hodnicima, popijem čisto solidnu kavu iz modernih aparata, prepustim se studentskom vajbu, i razmišljam kako se nisam maknula baš daleko ulicom, nekakvih 300 m, ali za mene dosta važnih pa i odvažnih 300 m.
Bilo je to prilično neočekivano i vrlo interesantno putovanje, i još traje…
