Ulazimo u posljednju trećinu enormno vrućeg ljeta. Sunce sija k’o tepsija, u mom srcu depresija. Zašto depresija? Pa zato što nikako dočekati novu sezonu klizanja.
Premetala sam nešto po stanu i odjednom – boc: napiknem se na špicu klizaljke kao na neko imaginarno vreteno iz bajke. Odjednom, u vrelini kasnog ljeta, moje su misli na ledu. Ne metaforički “na ledu” već stvarno na ledu.
U ovom je trenutku, dok sve kipi i žari, teško i zamisliti da bi voda ikada mogla prijeći u kruto agregatno stanje. A kao da je još jučer bio lanjski kraj rujna, kada sam njegovog posljednjeg dana izašla na klizalište prvi put u sezoni. Nikad ranije u svojoj osobnoj povijesti – u istome mjesecu ljeto i led.
Već dugo ne sklanjam klizaljke izvan sezone u neke baš jako zabačene zakutke. Držim ih na dosta prominentnome mjestu, uvijek spremne.
Prije svega zato da osvijestim brzinu protoka vremena. Ne da teče nego juri warpovskom brzinom. Nećemo se niti okrenuti, a već će doći trenutak za oštrenje njihovih noževa. Čas smo u majicama na bretele i dašćući kukamo kako su ovo neviđene vrućine i nikad nije bilo toplije i blablabla, a tih nekoliko tjedana prohuji kao vihor i eto nas za tren u čizmama, tupog pogleda uprtog u “čestitku” od Plinare. Zato kad se usred srpnja doma popiknem na klizaljke, sjetim se da treba uživati u svakom momentu pa i u tim svake godine nikad viđenim vrućinama jer proći će dok si rekao “vruće mi je” pa ćemo se opet žaliti kako je ljeto brzo prošlo i da zašto je nenadano tako hladno.
Jednom sam bila na liječničkom pregledu kod nekog uglednog profesora, stomatologa, koji je baš imao studente u ordinaciji. Između objašnjavanja stručnih pojava i termina, povremeno bi se poveo neki small talk o vremenu, prometu i drugim općim temama. Bilo je, mislim, nekakvo kasno proljeće, kad se u jednom danu smijene sva godišnja doba, i jedan od studenata požalio se kako je to naporno. Pomislila sam isto.
A profesor je rekao: – Budite sretni što to možete iskusiti. Živjeti u kontinentalnoj klimi poput naše najbolja je stvar, imati mogućnost doživjeti sva godišnja doba veliki je privilegij.
Doista, veliki je to privilegij. Više od polovice svjetskog stanovništa živi u vlažnoj suptropskoj klimi te tropskoj monsunskoj i savanskoj klimi, i nije im baš posve lako, a nekako sumnjam da klizanje u tim područjima uživa veliku popularnost.
Kližem već više od 40 godina, ne posve vješto, nažalost, sporo napredujem, ali ne odustajem. I mogu reći da su led i klizanje jedna sjajna metafora života.
Za početak, imamo veliku, bijelu, uglancanu, čistu površinu, koja je predivna i zastrašujuća. Nešto kao život sam.
Svjesni smo da ju samo mi možemo ispuniti. Dok ju ispunjavamo, odgovornost je najvećim dijelom na nama. Kako će to sve skupa izgledati, koju ćemo površinu zaokružiti, hoćemo li ići brzo, sporo, uz ogradu, prema sredini, u uobičajenom ili suprotnom smjeru… to je naš dio priče.
Pritom odgovornost za ishod nije apsolutno na nama. Bit će tu raznih momenata: led je ponekad varljiv, ponekad vodenast, ponekad grbav. Nismo ni sami: oko nas su razni ljudi s noževima na cipelama, s raznim razinama vještina i nije pitanje hoćemo li biti izranjavani već kad ćemo biti.
Kritični su momenti klizanja u “operativnom” smislu ulazak i izlazak s leda. Kao i u životu, reklo bi se.
Godinama gledam i ne vjerujem očima kad vidim raju koja ulazi/izlazi na led a da se, recimo, ne pridrži. Imamo noževe, puno nas je, sve je sklisko, mijenjamo podlogu guma/led, a ograda je tu, lijepa, obla, čeka nas da se primimo, ali ne…
I onda gledam 85% njih kako teturaju, padaju, neki čak stanu na metalni prag… Pomognimo si u kritičnim momentima, posebno kad je pomoć tu, nadohvat ruke. Možda i možemo svašta sami, ali ne moramo ako ima alternative.
Drugi kritični moment u vremenskom smislu: početak, sredina i kraj klizanja. Na početku su nožice “wobbly”, moramo se zagrijati, laganini, osjetiti led… Nakon nekog vremena obuzme nas osjećaj lažne sigurnosti, neosnovane samouvjerenosti, oprez pomalo hlapi iz naših bića, mi jurimo, letimoooo… pa sletimo. I na kraju, kad su svi već umorni, ali htjeli bismo dati sve od sebe, umjesto da krene “fade out”, ide puni gas, i onda se razbijamo još bolje.
Općenito kraj termina klizanja postane kao loš tulum: hrpa ljudi pijanih od umora i bolnih mišića još se nešto kao nabrijava i onda imamo svakojake rubne situacije. Tajming je sve, na klizanju i u životu. Kao što i na tulumu treba osjetiti kad je lagano kraj i povući se a ne držati šank do svitanja ako nije potreba, tako i ovdje. Nekad je bolje izmaknuti se dok stvari nisu skroz izmaknule kontroli.
Nadalje, na ledu nismo sami i ne možemo misliti samo na svoju putanju nego moramo i na sve oko sebe. Treba gledati naprijed, natrag, lateralno, odozdo, odozgo… na sve strane.
Ne dati se blajnsajdati, ali nemojmo niti biti blajndsajederi jer to nije lijepo. Furajmo svoj film, ali poštujmo i druge i njihov film.
Od daljnjih momenata gledam neke ljude koji dolaze godinama. I isto tako nisu avansirali mikrometar godinama. Dajte, molim vas lijepo.
Nemojmo dolaziti na klizanje, i u život, 5, 10, 20, milijun godina a da nimalo nismo napredovali ni mentalno ni fizički nego smo još uvijek ona ista kamikaza s početka.
Isto tako, maknimo se s ruba. Čim prije.
Rub klizališta ima: a) najgori led; i b) gomilu ljudi koji misle da će im ta ograda dati neku sigurnost. Najveća je to laž. Na klizanju i u životu. Bjež’mo od prividnih “štaka”, ograda, držača, potpomagala, i raje koja se drži svega toga kao utopljenici jer će i na vas prijeći ta nesigurna enerija. Ajd malo na početku, tek toliko, kao na ulasku i izlasku, ali ekstenzivno se držati bez namjere da se ikad pustimo, to ne.
Ista je stvar s držanjem za rukice. Nemojmo. Čim se prije toga riješimo. Odnosno, možemo se držati za rukice kad odlučimo da nam je to lijepo, ali prije toga moramo naučiti klizati svatko za sebe.
Jer kad te rukica pusti, a ti skužiš da nemaš pojma, onda si u veeeelikom problemu.
Tlocrtno na klizalištu konstelacija je sljedeća:
- Rub: nesigurni, kolebljivi
- U najprominentnijem dijelu, otprilike sredina orbite: nekakav mainstream
- U epicentru: top-notch ekipa. Tamo želiš biti. Uvijek gledaj da ideš tamo gdje su najbolji. Ali tamo nema držača, nema rukica, every man for himself.
Galerija likova na ledu galerija je životnih likova: imamo one koji paze na sebe i druge, gledaju da se unaprijede i sl. Onda imamo Dunning-Krugerovce: pojma nemaju, ne kuže koliko pojma nemaju, i opasni su po život za sebe i druge. To su klizači u suprotnom smjeru, uletači, blajndsajderi, razni opasni tipovi.
Kako onda opstati na ledu, odnosno životu?
Ne znam baš točnu formulu pa idem ovako: uđem pažljivo, pridržavajući se. Jer to je prijelaz iz jednog stanja u drugo, s jedne podloge na drugu, iz jedne faze života u drugu, i kritičan je moment. Ne želiš se razbiti već na samom početku.
Onda napravim par opreznih krugova. Snimim ekipu, proučim neuralgične točke, evidentiram suspektne tipove i nastojim ih se kloniti. No, nećemo ih uvijek uspjeti izbjeći, uletjet će ti nekad u noge, potepst će te, zbog njih ćeš pasti. S tim se treba pomiriti u startu i ne dati se obeshrabriti.
Pasti. To je možda najvažnija lekcija. Čim smo došli na tu površinu zvanu led, ili život, obružani parom noževa s kojima ćemo možda ranjavati, možda biti ranjeni, a možda oboje, jaaako je velika šansa da će biti nekog sranja. Ako će nečega biti, bit će padanja, sigurno.
Što klinci prvo rade u školi klizanja? Padaju, bacaju se po ledu, valjaju se po njemu, pužu.
Od ključne je važnosti osjetiti led, okušati se u padu. Pasti u kontroliranim uvjetima, ustati u kontroliranim uvjetima, da bismo to isto mogli vješto izvesti i u nekontroliranim uvjetima.
Svojedobno sam išla na rekreativne treninge umjetničkog klizanja za odrasle. Dođemo mi tamo, i kaže trenerica: – Dobro veče, zaletite se, čučnite i bacite na led.
Molim?!?!? A došla sam baš zbog toga da ne bih gledala led s udaljenosti 2 cm od vlastitog nosa. Moj mentalni a posljedično i somatski otpor bio je neviđen. Jednostavno nisam to mogla napraviti. Tada sam prvi put osvijestila koliko je jak i paralizirajući moj strah od neuspjeha, i koliko me koči, u klizanju, i u životu.
Mora se pasti. Mo-ra. I bolje da je prvo kontrolirano nego nekontrolirano.
Često gledam roditelje kako panično hvataju djecu koja teturaju i svim silama pokušavaju spriječiti pad. Ne samo da je nemoguće nego je i opasno. Past će u svakom slučaju. Ako ga natežeš, past će još gore, a možda i ti preko njega.
Kad sam učila Dijete klizati, imala sam užasan poriv biti helikopter roditelj, a i Ona je imala veliku potrebu držati se za mene. I to je bila jedna o prvih stvari koje sam morala “otkačiti”. Nije mi bilo lako, kao pravom anksioličaru. Što ako padne? Što će onda biti?! Što?!?!
Uglavnom ništa fizički, a mentalno će biti super. Jednom kad skineš taj “flaster” neuspjeha i poraza, puno se slobodnije krećeš.
Naučimo padati, strahovito je to važno.
To je kao gledanje horora. Izlaganje strahu u kontroliranim uvjetima je dobro.
Idemo dalje: pali smo. I što sad? Ustajemo. Kako? Brzo i učinkovito, zbog sebe i drugih. Masu puta vidim ekipu kako padne i iako se ništa posebno nije dogodilo, valjaju se, sjede na ledu, razmišljaju o svom failu, ruminiraju beskonačno… Nema razmišljanja, idemo na noge lagane. A kako? Uvijek prema naprijed, kao i u životu.
Nema dizanja stavljanjem ruku iza leđa i ispod guzice. To ne postoji. Ne možemo ustati “unatrag”.
Jednu nogu saviješ, osloniš se o njeno koljeno rukama, potisneš se, gore si i ideš dalje. Naprijed.
I za kraj, puno genijalaca s leda i života misli da može nadigrati životne zakone, recimo fizike. Ne možemo. Prvo ih moramo naučiti. Onda shvatimo da ne možemo izvojevati pobjedu. Možemo samo igrati po njihovim pravilima. Mala moja, dajem ti na znanje, sila masi daje ubrzanje. Centripetalna i centrifugalna sila u kombinaciji s noževima ne praštaju baš puno pogrešaka. Međutim, isti ti zakoni, ako ih poznajemo, mogu jako lijepo djelovati u našu korist.
E, da. Ne se pretoplo oblačiti. Je led, ali kad kližeš, sve ti je samo ne zima. Nemojmo se ogrtati sa sto milijuna šalova, nemojmo da nam djeca kipe kao muffini iz skafandera, nema potrebe. Još ćemo se zaznojiti pa navući kijavicu. I ne možemo se lijepo, fluentno kretati, sputani smo, zakočeni, zatočenici vlastitih odabira, modnih ili životnih.
Nema nikakvog pravilnika koji kaže da na led moramo izaći zamotani u beskonačne slojeve odjeće kao mumija. Prvih minuta dok se ne zagrijemo, istrpjet ćemo malo zazebice (je li ovo uopće riječ? Ne znam. Možda sam ju upravo izmislila. Sviđa mi se. Kad zazebeš, kao neki trenutačni nazeb, onda je to zazebica.).
To je čisto mala nelagoda na početku da bi kasnije bilo baš ugodno.
Kao i u životu, i na klizanju je često puta manje zapravo više.
I vrijedi na početku malo istrpjeti da bi poslije bilo super: zato ajmo hrabro na tren stisnuti zube i oprezno i s dozom uviđavnosti krenuti transformirati praznu, bijelu, glatku površinu u poligon na kojem možemo biti skoro pa što god želimo.
