Svijet je tako čudno mjesto. Poznato, a opet potpuno nepoznato. Preokrenuto naglavačke, mjesto gdje smo išli u najveće dubine i najviše vrhunce, a još je uvijek toliko nepoznanica. Mjesto na kojem sve više kontaktiramo, a sve smo manje u kontaktu, gdje je sve teže pronaći ‘svoje pleme’. Ovaj blog možda je svojevrsni pokušaj da pošaljem sonde, da vidim ima li živih, ima li sličnih. Možemo li se pronaći, možemo li se prepoznati, možemo li se povezati.
Inspirativnost, sanjarenje, lutalaštvo, učenje, rast.
Vjerujem da nas se puno pronalazi u tim pojmovima. Jednostavne, posve ljudske, pomalo neambiciozne stvari u odnosu na ono što se danas smatra ‘važnim’, ‘potrebnim’, ‘smislenim’, ’produktivnim’. Nikada nisam baš bila ukorjenjena u ‘sada i ovdje’. Mogu funkcionirati vrlo ‘korisno’ i biti nevjerojatno operativna u svim životnim aspektima, ali moje prave čežnje negdje su drugdje.
Kada sam bila mlađa, mislila sam da moram biti fokusiranija, više u trenutku, manje u onome što suvremeno društvo smatra ‘beskorisnim’. Danas ne mislim tako. ‘Bivanje u sadašnjem trenutku’, ‘usredotočiti se na sada i ovdje’ – sve je to jako precijenjeno.
Privlačilo me ono što engleski dosta lijepo opisuje kao ‘wanderlust’; ili ‘wanderslustness’. Hrvatska inačica mogla bi glasiti ‘lutalaštvo’. Ne samo u fizičkom smislu, iako i to volim, već u mentalnom, duhovnom smislu.
Čak mi se čini da je protuprirodno čovjekovoj biti da bude u sadašnjem trenutku jer, zapravo, čovjek je jedino biće koje upravo ima mogućnost biti izvan sadašnjeg trenutka.
Bilo bi lijepo moći do kraja prigrliti čežnju za lutalaštvom. Prestati biti napeto fokusirani na nešto što je općeprihvaćeno kao ‘vrijedno fokusiranja’. Pustiti da asocijacije slobodno dolaze, da teku svojim putem i vode gdje god treba, a ne tamo gdje bi se ‘moralo’ ići.
Cijeli život pokušavam lutati kroz riječi. To je jedno od lutalaštva kojima se najviše volim prepustiti, gdje puštam riječima da budu moji vodiči. Volim osamljenost (iako ne i usamljenost), volim vrtjeti riječi po glavi, i jeziku, volim vagati tuđe riječi, volim stvarati svoje.
Užasan sam skriboman: pišem kada i gdje stignem, ali u tome nema sustava niti zaokruženosti. Pisala sam dnevnike, koji su više bili literarni uratci nego svjedočanstvo života – danas više niti ne znam gdje su. Pisala sam poeziju, započela scenarij, tu su počeci romana, kratkih priča, raznih razmišljanja koja čekaju neki oblik, neku strukturu… Razbacani posvuda. Post-iti po rokovnicima, bilježnice u ladicama s donjim rubljem, salvete i papirnate maramice, poleđine računa… S dolaskom digitalnog doba, stvar nije postala bolja – sad zasipam instagrame, fejsbuke, servere, foldere, diskove… Blog je pokušaj da se stekne disciplina. Da se kreira sustav. Da se mislima i riječima nametne struktura.
Zašto Equinox? U ovome trenutku iza mene je onoliko života koliko bi (barem statistički) trebalo (moglo) biti ispred mene.
Svojevrsni životni ekvinocij. Ravnodnevnica. Trenutak kada dan i noć jednako traju. Pravi trenutak za promjene, za neke nove početke.
Uskoro će jesenski ekvinocij. Iz bezbrižnosti ljeta koje nas je iskričavo grlilo svojim toplim, poticajnim zrakama, krećemo u meki, zemljani zagrljaj tame. Tama nam je potrebna kako bismo razumjeli značenje završetka, podsjetili se da su promjene jedino što je neminovno, poniknuli u nutrinu, pritajili se i pripremili za novi rast.
Ovaj blog poklon je mene sebi samoj za proslavu polovice života, životnog ekvinocija. Slavni španjolski čelist Pablo Casals navodno je u svojim 90-im godina na pitanje zašto još uvijek vježba instrument, rekao: – Zato što mislim da napredujem.
Želja mi vidjeti mogu li još napredovati, i da ovaj blog bude svjedočanstvo promjene i rasta.
