Ljeto je na izmaku, broji svoje posljednje sate. Nešto prije 02:00 izjutra kalendarski će nastupiti jesen. Rujan se pobrinuo da rastanak bude ugodan i nagradio nas dosta dugim razdobljem toplog i suhog vremena, i sad se pohlepno nadam nastavku Babljeg ljeta.
Nije mi dosta, želim još, halapljivo upijam toplinu neuobičajenu za ovo doba godine i živim iluziju da je moguće odgoditi neodgodivo.
Rujan u mom umu uvijek izaziva uzrujanost. Rujan-(uz)rujan.
Jedna bivša kolegica ljeto je slikovito i dosta uspjelo opisala kao dane s kraja tjedna: lipanj je petak, srpanj je subota, a kolovoz nedjelja.
I, doista, kolovoz mi dođe kao neki Smonday. Kako se nedjelja u jednom trenutku počne sljepljivati s neveselom slutnjom ponedjeljka, tako se i u kolovoz iznenada uvuku memljive niti rujna.
Negdje sam jednom naišla na citat, moguće da je Murakamijev, ali više nigdje nisam mogla naći potvrdu za tu tvrdnju, da parafraziram: starost ne dolazi polako, postupno, nego se jednoga jutra odjednom probudiš – star.
Tako je i s ljetom. Samo je privid da ono postupno prelazi u jesen. Jednoga jutra zrak odjednom zamiriši po mokroj zemlji, sjene se izduže, kiša počne padati i više nikada ne prestane. Ili se barem tako čini.
S ljetom imam love-hate odnos. Kad traje, ide mi na živce. A kad je na izmaku, sve bih dala da se vrati.
Kad blago ožujsko sunce nagovijesti promjene, instantno počnem kovati velike planove za uzbudljive doživljaje dugih ljetnih noći na uzavrelom gradskom asfaltu. Obići ću sve moguće izložbe, open-air festivale, kupati se na svim bazenima u gradu i okolici, volontirati, čitati, vratiti se vježbanju klavira, napisati roman, binge-watchati sve moguće serije, počistiti stan, inbox, dane, život. Radim liste ljudi s kojima se nisam vidjela mjesecima jer nas je sve usisala centrifuga svakodnevice, a sad… dolazi ljeto! Djecu ćemo negdje valjda zbrinuti, naći će se koji dan godišnjeg, dani su dulji, svi smo puni energije, vidjet ćemo se napokon, ima nade za nas, za čovječanstvo!
Sva se ta snatrenja rasplinu kao ljetni pljusak na užarenom pločniku i nestanu čim se nakon posla polomljeno onesvijestim na kauču u lokvici znoja i ne pomišljajući na druženja, uzbuđenja ljetnih noći, festivale, bazene, čišćenja i druge grandioznosti.
Noću ne spavam, roštiljam se u bunilu vrućice po krevetu, a zujanje nekih 40-ak klima na neboderu preko puta definitivno ne pomaže doživljaju. U zoru sunce nepogrešivo lupi u istočnu stranu zgrade i jedna prodorna zraka uporno se probija kroz pukotinu na roleti laserski precizno režući zrak po kojem bestežinski lebde čestice prašine. Još malo prevrtanja po krevetu i zatim ustajanje kao gotovo radostan kraj noćne agonije, i rutinsko uranjanje u već usijani dan. Pa sve ispočetka.
Kad ne bih znala bolje, rekla bih da me ljeti zapravo hvata… depresija?
Kao netko sklon sniženom raspoloženju, s kriminalno osjetljivim antenama za sve vrste energija koje emaniraju ljudi, bića i pojave, promjene u prirodi dosta osobno shvaćam.
Dugo sam bila uvjerena da me najviše pogađa prijelaz iz ljeta u jesen, i to je vjerojatno do neke mjere točno i dosta tipično za jesensku sezonsku depresiju, koja nije urbani mit već doista postoji, a sezonalnost pronalazi svoje mjesto u dijagnostici: neka istraživanja kažu da od jesenske sezonske depresije u izraženoj formi pati oko 6% američke populacije, dok oko 14% pokazuje blaže simptome. Indicencija je viša što je populacija dalje od ekvatora, a žene su zahvaćene ovim poremećajem u većoj mjeri.
Međutim, i proljeće i ljeto mogu doprinijeti sezonskoj depresiji. Štoviše, iako je uvriježeno mišljenje da je stopa suicida viša u jesen i zimi, statistika zapravo kaže da je najgore proljeće, i to osobito travanj i svibanj. Neka istraživanja kažu da nas topliji i sunčaniji dani tjeraju na više socijalnih interakcija, što može doprinijeti većoj razočaranosti u ishode takvih interakcija te stvoriti dodatni stres osobama koje su inače sklone depresivnim stanjima.
Sezonska depresija koja se javlja s dolaskom toplih i sunčanih dana očito nije došla u fokus znanstvenika i liječnika odmah, ali s vremenom je privukla njihovu pozornost. Kolokvijalno je možemo zvati Summertime sadness, a Ameri kažu da je službeni medicinski naziv summer–onset seasonal affective disorder. Može biti neugodna i dugotrajna kakav joj je i naziv. Donosi nesanicu, gubitak apetita i mršavljenje, anksioznost. Zbog veće izloženosti svjetlosti, razina melatonina pada pa slabije spavamo. Tu su negdje i serotonin, triptofan, D3 i svašta nešto u što se ne razumijem, ali razumijem da je taj kemizam našeg tijela i uma jako složen i osjetljiv.
Neki članci naglašavaju i ulogu raznih faktora koji su, na neki način, izvan nas i više su sociološke nego psihološke prirode: ljeto dolazi kao neka anomalija u našim dnevnim rutinama. Rasporedi se odjednom stubokom mijenjaju (osobito vidljivo ako imate djecu). Tu negdje upadaju godišnji odmori, gdje smo neprirodno tijesno združeni s obitelji i/ili prijateljima s kojima 99% vremena ne provodimo na taj način, što može stvoriti dodatni stres.
Nisu zanemarivi ni financijski izdaci za te iste godišnje na kojima ćemo se 80% vremena svađati pokušavajući nabrzinu ući u tu neku devijantnu novu, kratkotrajnu rutinu; pod pritiskom smo da se moramo odmoriti, zabaviti, a onda pod još većim kad ne uspijevamo niti jedno niti drugo i vraćamo se u uobičajenu svakodnevicu u još gorem stanju nego prije. A nakon 2 tjedna godišnjeg ostaje još oko 7 tjedana koje morate nekako ispuniti ako imate djecu školske dobi pa kreće vječna potraga za nekim tko bi ih mogao pričuvati, plaćanje basnoslovnih ljetnih kampova i čuvaona raznih vrsta, što vas baca u dodatno dužničko ropstvo.
Pa je tu i jedna naoko banalna stvar, ali možda objašnjava zašto ljetna sezonska depresija moguće više utječe na žene – vruće je pa – hoćemo-nećemo – moramo pokazati više tjelesne površine. Da o pritisku prvog dana na plaži ni ne govorimo. Podnevno sunce ne oprašta niti jednu doručkovanu krafnu, preskočeni termin na zumbi, kasnovečernje sendvičanje i one Aperole ispijene na after-work četvrtku.
A tek teror društvenih mreža? Pritisak je nevjerojatan. Notifikacije blinkaju, niz feed se slijevaju pomno editirane fotografije nasmijanih lica, osunčanih tijela, svi se fenomenalno zabavljaju… Svi osim tebe.
Na sve to nakalemi se moj kasnoljetni rođendan, dan koji ni inače ne podnosim i koji je samo još jedan podsjetnik da je ljetna zabava završila prije nego mi se čini da je uopće počela.
Sve se to stopi u jedan kolovoški Smonday i kraj ljeta tresne me u glavu kao lopata kojom kopam mentalnu raku u koju ću položiti sve one velike nerealizirane ljetne planove.
Zadnjih godina odlučila sam se boriti protiv summertime sadnessa tako što sam kao prvo eliminirala obavezan odlazak na more.
Shvatila sam da mi je forsirano ljetovanje uvijek stvaralo golemi stres, a kad sam vratila film i shvatila da mi je zadnjih jedno 8 ljetovanja bilo uglavnom teška muka, a ni sva ona prije nisu bila ništa bolja, otkačila sam tu agoniju.
I krenula u toplice.
Dok svi šize u kolonama na A1, ja se za 2h vožnje, koliko treba do Međimurja, ugodno provozam i toćam u termalnoj vodici dok ostali još nisu došli ni do Vrata Jadrana, Sv. Roka, trajektnih pristaništa ili gdje već.
Volim ja more, ali pod svojim uvjetima. Dok ih ne nađem ili ne stvorim – more, bajbaj.
U toplicama mi nije vruće, ne zanima me pada li kiša i jel’ mi bura odnijela šator, jer imam unutrašnji bazen.
Cijene su ridikulozno niske pa kavu pijem za manje kuna nego u kvartovskoj birtiji, nemam body image issues jer je prosjek godina u toplicama 100 pa sam skoro pa miss svijeta, a dođem u ponedjeljak i nestanem u petak, tako da realno imam toplice za sebe (jer, tko ide u kontinentalne toplice usred ljeta, usred radnog tjedna?).
Takvog odmora mi je dosta 5 dana da napunim baterije, a na moru mi samo adaptacija toliko traje (i upala mišića od veranja kozjom stazom pod punom plažnom opremom dvaput dnevno).
Dio godišnjeg planski provodim u staycationu. Ponašam se kao turist u vlastitom gradu. Biciklima se vozam pustim ulicama, posjećujem muzeje koji vjerojatno ne bi tako skoro došli na red (Školski muzej, Poštanski muzej i sl.); jedem po nekim pečenjarama kojih se inače ne sjetim, mirišem cvijeće u Botaničkom… Posvuda sam i divno mi je upoznavati grad iz nove perspektive.
Svejedno, sezonska depresija nije banalna stvar i za puno pojedinaca rješenja sigurno nisu simplificirana kao ova moja.
Nije banalna kao niti išta što makar samo u ideji vuče na nešto što se u klasifikaciji bolesti mota između F30 do F39 jer tko zna koliko nas ima koji nismo samo sniženog raspoloženja već plešemo negdje na rubu kliničkog praga za dijagnozu.
Treba pokušati izboriti se, ali ako ne ide – treba potražiti pomoć.
Kad je stanje ozbiljno, nema pomoći od sretnih misli, pijenja puno vode, šetnje na svježem zraku i drugih new age mantri iz petparačkih ženskih magazina.
Nije uvijek lako reći upomoć (istina je da je rijetko lako, a najčešće užasno teško), ali nekad treba odaslati taj signal, izgovoriti teško mi je, otvoriti se. Nevjerojatno je koliko su ljudi zapravo većinom spremni pomoći kada treba, ali nisu baš svi vični čitanju signala pa i njima treba olakšati taj prvi korak.
Svake godine upravo u rujnu obilježava se Svjetski dan prevencije suicida. Sezonske promjene kod osobito osjetljivih pojedinaca mogu biti faktor koji će odnijeti prevagu preko te tanke linije života, a svakih 40 sekundi u svijetu jedna osoba oduzme si život.
Pazite na sebe i druge, pomozite kada možete, ali i potražite pomoć kada je potrebno.
A sad doviđenja summertime sadness, dobar dan winter blues…
