Ima li još netko tko vjeruje da će čovječanstvo iz ove pandemije izaći kao bolja vrsta? Da ćemo postati bolji ljudi? Prijeći na neki višu evolucijsku razinu, mentalno, emocionalno i psihički?
Priznajem, vjerovala sam u to. Nekih pet minuta.
Da bih prestala vjerovati, bilo je dovoljno tek izaći iz stana.
Grad možda nikad nije bio u gorem stanju, a ni njegovi ljudi. Ekonomska i epidemiološka, a onda i potresna situacija uzele su danak na svim poljima, a opravdan je strah da će uzeti i veći, osim ako se nešto fundamentalno pozitivno ubrzo ne dogodi.
Ako imaš 5K+ EUR plaću, radiš u nekoj branši s visokom dodanom vrijednosti i živiš u ljupkoj prizemnici na Maloj Šalati koju ti je ostavila pokojna teta, pokojjojduši, nakon što ju je 1990-ih jeftino otkupila, vjerujem da se može nekako izdržati. Naručuješ špeceraj online, i ne izlaziš iz sjene koju na tvoje dvorište stidljivo baca japanski javor.
Ali, ako živiš u limenci u Zapruđu u 43 m2 sa ženom, punicom i troje nejači, od kojih srednji Krešimir ima ozbiljnih zdravstvenih problema, a upravo si dobio pedalu sa svog “3.4K HRK plus prijevoz” posla, nije ti lako. (Imena i kvartovi izmijenjeni radi zaštite izvora.)
Nije da sam baš provela nekakvu znanstvenu studiju, sve što mogu jest opažati, ali nekako mi se čini da je manji broj onih koji bezbrižno čilaju u sjeni japanskog javora. Generalno, kao da smo se svi skupa pomalo bili približili nekoj čudnoj točki, nekakvom neobičnom “point blancu”.
Trenutačno je situacija možda prividno bolja, ali sad smo ušli u neku drugu vrstu distopije. S jedne strane, život je (gotovo, ili barem prividno) unormaljen, ali na neki čudni prijeteći način koji se tek povremeno razotkriva.
Tople proljetne večeri mame ekipu na ulice i terase kafića, i dok se kokteli ljeskaju u čašama brušenim dijamantnim rezom, kraj stola prolazi stariji par, obružan maskama, rukavicama, dezinficijensima, opremljeni kao da su zaposleni u wuhanskom labosu, turobno vukući kolica s praznim bocama. U obližnjem Lidlu red za ulazak u trgovinu tužno se isprepliće sa sve većim redom onih koji dolaze predati povratnu ambalažu – kažu da dolaze danima jer zbog covida odvoz ambalaže izvan granica Hrvatske slabije funkcionira pa trgovine imaju limit za otkup. Nisu to više samo “stari znanci”, ima i puno posve novih lica. Već oko 6.00 pred kvartovskim domom zdravlja formira se barem 50-metarski red pacijenata koji čekaju da ih primi osoblje odjeveno kao černobilski likvidatori, kraj kojih bezbrižno cupkajući prolaze uglancani psi u jutarnjoj šetnji. Instagram preplavljen domaćim i ino selebritijima koji se “solidariziraju” sa svijetom iz svojih istarskih stancija, ljetnikovaca na Martha’s Vineyardu i tko zna otkuda.
Još je više nego inače izraženo kako svijet živi u nekoliko različitih orbita.
Sad smo u nekoj opet novoj stvarnosti, malo iščašenoj, neodređeno opasnoj, ali ipak boljoj od onih 50-ak čudnovato apokaliptičnih dana.
Hodali smo gradom nekako besprizorni.
U parkićima i na klupama viđala sam odrasle muškarce (i poneku ženu) kako omamljeni natežu pive već od 9 ujutro. Rekordera sam spazila u 7.50. Navečer oni mlađi palili su gume i kruzali autima iz kojih su treštali narodnjaci. S obližnjeg igrališta cijelu noć dopirali su zvuci starijih tinejdžera, a ujutro po rosnoj travi propupale boce i čaše, i vrećice Mekića i Glova. Svaka klupa u Maksimiru bila je okupirana otpadom.
Nikad se kao u tih 50-ak dana nisam nagledala prometnih prekršaja. Možda najtužnije bilo mi je vidjeti gospođu u crnini kako stoji na parkingu pred prozorom na kojem piše “Prijava smrti” i daje podatke službenici dok oko nje prolaze ljudi i automobili. A ispod natpisa ostatak božićnog ukrasa od sjajnog zlatnog lamea. Do tog prozora onaj je na kojem stoji natpis “Prijava beba”. Circle of life na najjače.
Na van se doimalo kao da još postoji neki sustav, a iznutra kao da se spremala implozija, supernova.
Zeitgeist je doista bio pomalo anarhičan. Život rubna pojava, a mi kao da smo samo čekali da napravimo odlučan korak naprijed.
Sad kad smo se “vratili” u nekakvu prividnu “normalu”, kao jedna od vidljivijih posljedica tog i takvog neodređenog osjećaja smaka svijeta u nastanku ostao je kriminalno neuredan grad. Parkovi i igrališta i dalje prepuni smeća. Facebook feed krcat fotografijama iz prirode zatrpane otpatcima koje objavljuje ekipa što je – u potrazi za malo šumskog zena – naišla samo na tragove prolaska čovjeka pristigloga ravno iz sumraka civilizacije.
Čini se kao da to možda i nije tako užasno bitno, pa sad imamo i važnijih stvari, zar ne? Dramit ćemo oko malo smeća?
Istina, imamo važnijih stvari, ali je istovremeno i ovo užasno bitno. Kao prava personifikacija “Broken Windows Theory”, male napukline šire se gore od virusa i podmuklo rastaču zdravo tkivo.
I baš sad kad je najgore, kad nam se najmanje da, kad želimo reći “baš me briga, imam svojih problema, nije to moj posao”, baš sad treba stisnuti zube i krenuti malim koracima naprijed.
“Teorija razbijenih prozora” tvrdi da svaki problem koji u određenom okruženju ostane bez nadzora i rješenja utječe na stav ljudi prema tom okruženju i vodi do više većih problema.
Prvi put spomenuta je 1982. U članku u časopisu “The Atlantic” od strane sociologa Jamesa Q. Wilsona i Georgea L. Kellinga. Razbijeni prozori samo su metafora za male i naoko beznačajne činove vandalizma koji, ako se ne rješavaju odmah, imaju sklonost prijeći u ozbiljne zločine.
Negdje stoji neka zgrada. Netko je razbio jedan prozor. Prozor nitko nije popravio.
Uskoro će netko razbiti još koji prozor. Nekoliko razbijenih prozora signalizirat će da je riječ o objektu o kojem nitko ne vodi brigu. Implicitna socijalna inhibicija oslabjet će, uskoro će svi prozori biti razbijeni, zgradu će okupirati skvoteri, kvart će brzo postati nepoželjan, na zlu glasu, šteta teško popravljiva.
Prije Wilsona i Kellinga, kriminalistička struka bila je orijentirana na velike, značajne zločine. Njih dvojica uspjeli su dokazati da su veliki zločini posljedica niza manjih prekršaja i da – ako se utječe na te manje prekršaje – velika je šansa za smanjenjem broja ozbiljnih prijestupa. Njihova teorija kaže da vidljivi znakovi kriminala, antisocijalno ponašanje i građanski neredi stvaraju urbano okruženje koje potiče daljnji kriminal i nered, uključujući teške zločine. Teorija sugerira da policijske metode usmjerene manjim i naoko neznačajnim zločinima poput vandalizma, opijanja na javnim mjestima i sl., pomažu u stvaranju atmosfere reda i zakona, sprječavajući na taj način teže zločine.
Na temelju ove teorije izvedene su brojne studije, a napisano je i nekoliko znanstvenih radova koji ju dokazuju, no najbolje utjelovljenje doživjela je u mandatima njujorškog gradonačelnika Rudolpha Giuliania (1993. – 2001.), koji je – zajedno s “prvim policajcem” grada Williamom Brattonnom – dosljedno provodio ovu praksu s ciljem iskorjenjivanja kriminala u Velikoj jabuci.
Naoko banalni prekršaji poput „švercanja“ u podzemnoj željeznici, opijanja ili uriniranja na javnom mjestu počeli su se rigidno goniti i kažnjavati maksimalnim kaznama koje je zakon dopuštao za takvu vrstu prekršaja. Stopa kriminala u tom američkom velegradu drastično se smanjila nakon uvođenja ovih mjera. Neki kritičari smatrali su da je Giuliani samo nepravedno preuzeo zasluge za ionako opadajuću stopu kriminala, ali volim vjerovati da je uspjehu pridonijela gotovo nestvarno jednostavna održivost te ideje.
Bit je u maloći. Malkosti. Minijaturnosti.
Probleme treba rješavati dok su još mali. Samo mali koraci vode do velikih stvari. Ako gledamo neki užasno veliki, grandiozni cilj koji moramo/želimo realizirati, bit ćemo paralizirani. Mali koraci čine se ostvarivima, ne sputavaju nas, i možemo uživati u motivirajućem nizu sitnih pobjeda dok koračamo prema realizaciji naše velike ideje.
Sitno nije bitno? Pustimo komadić hrđe bez nadzora, i dajmo mu vrijeme. Pa onda imamo nedavno urušavanje vijadukta Morandi kod Genove s 43 žrtve. Ili uzmemo rijeku Colorado, damo joj 70 milijuna godina, i imamo Grand Canyon. Male stvari nisu važne? Da su važne, zna svatko tko je ikada spavao s komarcem u sobi.
Nisam sigurna da postoji neka studija o tome djeluje li “Broken Windows Theory” u suprotnom smjeru, ali svjedoci smo ovih dana da ima pojedinaca koji to pokušavaju empirijski provjeriti. Tako je dvojac iz centra samoinicijativno u prašnjavoj i ogoljeloj kaseti uličnog stabla posadio minijaturni urbani vrt. I zaradio prijavu. Što je potom pokrenulo cijelu lavinu sličnih malih urbanogerilskih akcija.
Dio ljudi bio je oduševljen.
Dio je bio skloniji kritici takvih samoinicijativnih vrtlarskih intervencija.
Naime, u želji da unaprijede svoje okruženje, neki pojedinci idu u ekstrem pretvaranjem javnih površina u produžetke svojih balkona, terasa i vrtova. Stavljaju apsurdne natpise o zabrani zadržavanja, kretanja, gledanja, diranja i sl. tih prostora, prijete trovanjem kućnih ljubimaca koji kroče šapom na “njihov” travnjak i upitno legalnim videonadzorom.
Moji osjećaji negdje su između. Reakcija anonimnog prijavitelja, kao i Grada koji je prijavu uzeo u razmatranje i po njoj djelovao, vjerojatno je pretjerana, dok je agresivno svojatanje i privatiziranje javnih površina druga krajnost, možda još manje prihvatljiva.
Javne površine na nekakvom makroplanu solidno su održavane – parkovi se redovito uljepšavaju, cvjetnjaci ispred istaknutih lokacija neprijeporno su lijepi, ali ove mikrolokacije ono su s čime se susrećemo svaki dan, a vjerojatno nikada neće doći na red.
Nije baš da se svaki dan idem diviti cvjetnjaku ispred HNK, ali zato pri svakom izlasku iz zgrade naletim na jednu suhu, pokenjanu, otužnu kasetu nasred koje stoji rasvjetni stup, okružen psećim drekom, opušcima, bocama i ostacima plastike od nedavnog sudara. E, to je taj “prozor” iz “Broken Windows Theory”. Prozor mogućnosti.
Ono što nam treba jest strukturirani pristup. Manje od 400 km od Zagreba imamo primjer od kojeg samo treba “prepisati” dobru praksu. Beč nije bez razloga deset godina zaredom proglašavan metropolom u kojoj je najugodnije živjeti.
Ostala sam osupnuta brojem raznih urbanovrtnih inicijativa koje se tamo organizirano provode. “Zadružni” vrtovi i povrtnjaci, male akcije za sadnju cvjetnjaka i sl., sve organizirano, strukturirano i educirano. Upravo se potiče sadnja na mikrolokacijama kao što su kasete drveća, uz podršku i savjete pripadajućeg gradskog ureda što i kako saditi. U posljednje tri godine građani Beča na taj su način oplemenili više od 2.000 takvih površina, a o tome se vodi i precizna statistika.
Osim uživanja u ljepoti tih malih urbanih vrtova, osnažuje se društvena inkluzija i kohezija, unaprjeđuje kvaliteta zraka i okoliša, privlače kukci oprašivači, pozitivno se utječe na mikroklimu, a pruža se prilika da se u sve otuđenijoj svakodnevici povežu stanovnici pojedinog kvarta.
Angažman samih ljudi je neprocjenjiv jer, de facto, radi se o besplatnoj radnoj snazi koja uz stručne savjete pretvara odabrane mikrolokacije u odmor za duh i tijelo. Jasno je da kad nešto sami napravimo, nećemo to ni uništavati, a i drugačije se osjećamo i prema sličnom trudu drugih.
I mi smo se odlučili za urbano gerila djelovanje na svojoj lokaciji.
U ranojutarnjim ophodnjama s Flekicom, užasnula me monstruozna količina smeća po parkovima i igralištima kraj kojih smo prolazile.
Prvi dan imale smo samo pseće vrećice, kojima smo pokupile sitni otpad u svom perimetru. Drugi dan već smo imale vreću.
Treći dan uhvatila sam se u koštac s nakupinom smeća koju su neki susjedi izbacili pored kante kraj našeg ulaza i pustili da danima gnjili. Obružana maskom, rukavicama i lopatom skupljala sam rabljene uloške, trula jaja, polomljene čaše, i koješta još na prilično prometnoj ulici, dok me ekipa čudnovato gledala. Sutradan se pojavio neočekivani saveznik – kiša je isprala pločnik, baš kao naručena.
Četvrti dan u jednoj otužnoj kaseti na uglu ulice primijetili smo netom posađeno cvijeće. Niti je osobito lijepo, niti je osobito vješto posađeno i osmišljeno, možda ne preživi dulje od koji tjedan, ali veseli nas i daje nam nadu da je do ovoga grada nekome stalo, i da takvih ima još. Ta se površina nalazi ispred dućana i uvijek je bila puna opušaka i smeća, kojih sada više nema. Kao da svi osjećamo kako ta mala intervencija i nečiji trud traže ipak nešto više poštovanja.
I mi se spremamo slično urediti minijaturnu kasetu ispred našeg ulaza. Bez ogradica, bez prijetnji videokamerama i zabranama – imamo vjere u ljude, dat ćemo svoj trud na raspolaganje svima, i sigurni smo da će taj maleni prostor dobiti adekvatan respekt.
U Zagrebu postoji nekoliko građanskih inicijativa i platformi koje, u nedostatku drugačijeg pristupa, pokušavaju učinit grad boljim jer, kako kaže platforma građana volontera “1 posto za grad”, grad neće postati bolji sam od sebe.
Zašto ne bismo pokušali obrnuti “Broken Windows Theory” i vidjeti “radi” li doista u suprotnom smjeru?
Sigurna sam da malim koracima prema boljem zajedno možemo napraviti prava mala, a možda čak i velika čuda, i ovaj grad može postati mjesto kakvo zaslužujemo, mjesto “za sve naše ljude” i “kuća za svu našu djecu”.
Jer, kako je rekao Da Vinci, savršenstvo se sastoji od sitnica, a samo savršenstvo više nije sitnica.
