Vjerojatno bih trebala napisati nešto tipa “hvala svima na čestitkama”. To bi svakako doprinijelo dojmu moje nevjerojatne popularnosti. No, ne vjerujmo varljivoj iluziji društvenih mreža. Realnost je ta da ako nije na Fejsu ili tako negdje, sjeti te se samo nekolicina najbližih, rodbina i svojta, i par frendova iz analognog doba dok nije bilo digitalnih podsjetnika pa smo morali iz godine u godinu u fizičke kalendare, rokovnike i spomenare prepisivati rođendane te smo pritom neke i zapamtili.
“Hvala svima na čestitkama” u rangu je s “mnogi me pitaju…”.
Ne laži, Slavice, ovaj napaćeni narod. Malo ti ih je do ništa čestitalo, kao i meni, a pitao te nije nitko baš ništa, kao ni mene.
Onda bi trebalo uslijediti “evo, još jedan krug oko Sunca”, ali to ću ostaviti jer mi je baš fora i podsjetnik da postoji nešto veće od nas.
Enivejz, još jedan krug odrađen. I to kakav krug! Čega je tu sve bilo!
Već nekoliko godina pokušavam se furati na quote koji kaže:
***
“I just wanna go on more adventures. Be around good energy. Connect with people. Learn new things. Grow.”
***
Je malo cheesy, ali baš me briga. Sviđa mi se. Međutim, nikako da se oživotvori, barem ne cjelovito. E, pa, ove se godine bome utjelovio kao nikad prije.
More adventures: checked. Kročila sam gdje nikad prije nisam. Fizički, metafizički, psihički, emocionalno. Na sve moguće i nemoguće načine. Score tih avantura? Dio je bio teško nje-sra, ne poričem, ali većina je bila S.U.P.E.R.! Možda i nije bila većina, lako moguće, no težina tih super stvari bila je tolika da su nadvladale ove druge u umjetničkom dojmu. Valjda nekakav David vs. Golijat efekt ili Paretovo pravilo na djelu: 20% dobrih stvari dovoljno je da potuče 80% loših. (Istina, zna biti i obrnuto, i moglo je biti obrnuto, nećemo se lagati, ali ovaj krug odrađen je s 20:80 u korist prve brojke. Vidjet ćemo za dalje.)
Čak i kad se nije činilo da će biti super, na kraju se pokazalo takvim. To na neki način i volim, da se isprva ne čini okej. Jer to znači da ima potencijala da postane okej, i vrlo često i bude tako.
Je li bilo lako? Naravno da nije. Ali ni ne želim nužno da bude lako. Želim da vrijedi. A to rijetko bude lako.
Ameri bi rekli “lesson learned”, a u našem pedagoškom žargonu to se zove “ishodi učenja”. Koji bi to bili “ishodi učenja” za ovu stavku, koje smo to lekcije usvojili? Pa, naučili smo da je i nogom u dupe korak naprijed. Isto tako naučili smo da treba malo izaći izvan zone komfora, u intergalaktički prostor, da tako kažem. Svakakvih tamo ima divota. Ali neće svemir sve sam, moramo malo i mi, da parafraziram Sandra Slavnića (@sandrotellingstories).
Be around good energy. Connect with people: check velik kao kuća! Ove prethodne avanture resetirale su mi DNK i promijenile moj energetski potencijal: vratile ga na tvorničke postavke, a te nisu one koje sam dugo mislila i bila uvjeravana da jesu (gloomy poludepresivno gunđalo) već nešto posve drugo. Rečenica koju sam najčešće čula u posljednjih godinu dana jest da sam neka druga osoba. Prava je istina da sam sad napokon ona “prva osoba”, prije nego sam “stala u razvoju”, da se tako izrazim. I onda kad su se čakre malo “pročistile” i energetski portali otvorili pozitivi, omg, kakvi su mi ljudi ušli u život! Good energy people.
I brojni postojeći ljudi manifestirali su se kao ljudine, pokazali svoje najbolje strane, naše gravitacijske sile privukle su nas bliže jedne drugima, i zahvalna sam tome. Mnogi slučajni susreti, koji na kraju uopće nisu bili slučajni, ostavili su trag dubok kao Marijanska brazda. Neki su se, doduše, pokazali kao ćorci i “produžili dalje”, kako pjeva Čolić. Neka. Možda nam se putevi opet nekad sretnu, možda ne. Prestala sam govoriti “nikad” ili “ uvijek”. Sve ćemo vidjeti, a što ne odradimo mi, odradit će vrijeme.
Vrijeme. Kažu da smo prosjek pet ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Vrijeme je najdragocjeniji resurs. Pazimo na koga ga trošimo. Nije nevažno niti gdje ga trošimo. Vrijeme, mislim. Drugim riječima, važno je i okruženje – i ono mikro (naš dom, radna sredina i sl.), ali i makro. Micanje iz ustaljenih okolina makar i na kratko, ljekovito je: čak i neko malo putovanje, do susjednoga grada, ili još minijaturnije, barem do još neposjećenog kvarta mijenja nam perspektivu, mijenja i nas, stvari postaju čišće i jasnije, pruža nam se prilika da se predstavimo u drugom kontekstu. Treba se kretati. Uporno, usrdno, ustrajno. Kaže Brad Pitt u “World War Z”: – Movement is life. I dobro kaže.
Lekcija: Slušajmo Brada. Krećimo se. Mentalno, fizički, emocionalno, na sve moguće načine.
Learn new things: checked. Nekad mi se ipak čini da uopće ne napredujem, da samo tapkam na mjestu. Srećom, kad krenem tako ruminirati, ima jedan dragi ljud koji me oštro ukori i podsjeti što sam sve odradila i naučila u proteklih godinu dana. Počela sam raditi i listu, da mi ne pobjegnu ti dosezi, i za sad ima već jedno 30-k stavaka. Od “otrčala najbolje vrijeme” do “otrčala najgore vrijeme”, “smršavjela 7 kg/vratila 8 kg” (tješim se da su to mišići:). Pjevala karaoke, i to Severinu (imam snimku, ali ne želite ju vidjeti – mogu samo reći da je posao kafanske pevaljke jako podcijenjen). Ima i onih malo “dubljih” zapisa, tipa: (na)učila puštati i prepuštati. Za control freaka poput mene tektonska promjena. U preko nekoliko gradova bila prvi put. Bila na 3 koncerta u Areni da prije toga nikad nisam bila na koncertu u Areni, a na koncertu kao takvom ne pamtim kad (izuzev klasike). Uhvatila se sređivanja života na svim mogućim razinama. Imala prvu prometnu u 27 g. vožnje. U drugom gradu, k tome. Na godišnjem. Auto trebao šlepanje do Zagreba, a mi se vratile busom. Dosta skup godišnji, moram reći. Odmah going big. Nakon umfala, s najdražom suputnicom izjela pizzu, zakucale ju slajom i onda se sat i pol vozile Bolt romobilima. Kaže ona: – Umjesto da očajavamo, mi na pizzu pa na romobile. Nego što. To je samo lim, svi smo dobro, o popravku ćemo razmišljati kasnije, a sad je vrijeme za comfort food i zabavu. Ni na električnom romobilu nikad prije nisam bila. Eto.
Ono što sam naučila jest da smo sposobni za svašta za što smo mislili da nismo, i da ništa nije nepromjenjivo, a za većinu stvari nije niti prekasno sve dok dišemo. Sve je to jedan learning experience na svoj način.
Lekcija: sometimes you win, sometimes you learn. Bilo je više učenja u protekloj godini, i neka je. Bila je to godina učenja, i morala je biti da bi sljedeća bila godina primjene naučenoga.
Grow: checked big time. Raslo se na sve strane. U visinu i u dubinu. U najmanje tri dimenzije, možda i više. Raslo se i preraslo: mnoge ljude, situacije, okolnosti. Toliko sam rasla da sam promijenjena na staničnoj razini, and I’m lovin’ it. (Ok, prerasla sam i neku odjeću, ali to je pak povezano s onim ranijim “smršavjela 7 kg/vratila 8 kg”).
Lekcija: mora biti mračno prije nego se izraste. Mora biti i bolno. Sjemenka klija iz tame zemlje, rađamo se iz mračne utrobe, noć je najcrnja pred zoru.
Reforme su teške i to je u redu. Zato se zovu RE-forme. Da su lake, zvale bi se forme.
Ultimativna lekcija ovog netom završenog kruga na ringišpilu zvanom Zemlja: što možeš kupiti novcem, jeftino je. I zato sam sretna što najviše imam onoga što se novcem kupiti ne može: ljubavi napretek u svim pojavnim oblicima, mnoga nevjerojatna iskustva, imam zdravlje, imam ideje, volju, motivaciju, a protekla godina otkrila mi je i da još uvijek imam ono za što sam mislila da je odavno izgubljeno – glad. Glad za novim i nepoznatim, za novim rastom, za novim avanturama. Glad da ugrizem život za guzicu kao sočnu breskvu i ne puštam.
I bila sam malo puno nepravedna u uvodu: čestitalo mi je možda ne njih puno, ali više nego dovoljno. Mnoga poznata, draga i konstantno prisutna lica, pa neka iz davno zaboravljene prošlosti, što je isto bilo jako lijepo, a bome su me čestitkama neočekivano i fantastično iznenadila neka nova imena u mom životu. Bio je ovo jedan prekrasan, neuobičajen i ispunjavajući rođendan. Da svi koji su mi preostali do isteka mog roka trajanja budu takvi, ne bih se bunila.
A sad ajmo na još jedan ludi krug oko Sunca, 3… 2…1… kreni… wooohooooo!
Imam neobičan običaj svake se godine oko rođendana fotografirati u Botaničkom vrtu pored oznake polja s brojkom godine koju navršavam. Pomalo kao ono kad bebe fotografiraju kraj oznake navršenih mjeseci. Jedini je problem što zagrebački Botanički ima samo 53 polja! Ili moram pod hitno naći veći botanički, ili prijeći na neki drugi sistem brojanja 🙂
(Na broju 45 predivan je, ogroooooman ginko, drvo koje obožavam.)
