Volim početke godina, mirnoću prvog mjeseca. Napokon se više ništa ne mora i ne očekuje. Možemo malo stati, zastati, predahnuti, udahnuti, čuti vlastite misli, podvući crtu, napraviti nekakvu mini reviziju, zatvoriti jedne životne listove i poglavlja, otvoriti neka nova.
I tako sam usred ovog prilično hladnog siječnja, u nekakvo gluho nedjeljno doba dok je većina življa razbacana po kaučima nakon obilnog ručka, a svijet se doima prekriven vintage filterom, siv i tmuran, izašla na svoj četvrti trk u ovoj godini, provjetriti um i pokrenuti tijelo još uvijek pomalo napaćeno trkalačkim dosezima svoje prve prave trkačke godine, protresti misli u samoći šume i promisliti o novih 365 dana pred nama.
Da mi je netko lani u ovo doba rekao kako će mi biti posve normalno izaći u tankoj majici na 0⁰ C u siječanjsku nedjelju u 14h i trčati uzbrdo-nizbrdo neprestance kakvih 45 minuta, rekla bih mu da nije baš pri sebi.
Želeći se pridružiti kolegicama na jednoj humanitarnoj utrci, prvi sam put počela trčati u svojoj 41. godini. Bilo je to tek trčkaranje, povremeno, usamljeno i u osnovi nikako, trčala sam vođena nekakvim podcastima i s nejasnom idejom što to uopće jest i što želim postići, bilo psihički, bilo fizički. Čitala sam o svim tim nekim ljudima koji su se kleli da im je trčanje maltene promijenilo život, sudarala se s njima po cestama i parkovima, ali nikako se nisam mogla pronaći u tim tvrdnjama. I to nevoljko trčkaranje s vremenom dodatno se prorijedilo nagriženo manjkom poticaja, znanja i smisla da bi na kraju potpuno atrofiralo.
Godine su prolazile, išlo se u teretanu, na klizanje, bicikliranje, hajkanje, posvuda, ali trčanje nikako nije dolazilo na red. No, nakon jednog dugog doista teškog perioda, trebao mi je neki hard reset, brz i temeljit. I tako sam u zenitu zrele zime, u “nježnoj” dobi od 45,5 godina, krenula u školu trčanja. Netko će reći: – Škola trčanja?! Za jednu od najprirodnijih ljudskih aktivnosti treba ti školovanje?!
Odgovorno tvrdim da da. I to ne bilo kakvo nego kvalitetno.
Prva škola kojoj sam se pridružila nije odgovarala mojim potrebama i ideji postupnog trkačkog napretka. Baš suprotno, nestručan pristup doveo je do ozljeda, manjka samopouzdanja u vlastite sposobnosti i gotovo animoziteta prema trčanju.
Srećom, na poticaj svog najdražeg Ljuda vrlo sam se brzo transferirala u Trčaonu. I tu tek počinje moja prava trkačka priča, ona koja te pomalo ali temeljito mijenja a da ni ne osjetiš dok nakon nekog vremena malo ne zastaneš, okreneš se i pomisliš kako ti je to doista bio jedan od najvažnijih transformativnih poteza ne u godini nego u životu.
Početkom proljeća, s prvim ozbiljnim treninzima, pomislila sam da bih mogla odraditi sve četiri utrke Zagreb runa, redom: Medvednica trail, Zagrebačka milja, Zagrebački noćni cener i Zagrepčanka 512. Nazvala sam ih svojim “zavjetnim” utrkama, obećanjem samoj sebi kao svjedočanstvu novog početka.
Sve sam ja to lijepo isprijavljivala iako je moj dotadašnji trkački maksimum bio nekakvih kilavih 5K, a do tad sam u životu bila na tri (slovima: 3) utrke, od čega na dvije još u 2019. iz humanitarnih pobuda i na jednoj u 2023. godini, bez cilja, plana i programa. Istrčati 10K činilo mi se da je za neke druge, nadljude, a kad bih gledala reportaže sa Zagrepčanka 512 tower runa, ti su mi se pak činili kao iz neke daleke galaksije.
Trčanje mi je oduvijek bila jedna od najmržih aktivnosti i baš zato, unatoč i usprkos, rekla sam si da mi ne može život proći a da to nekako ne svladam. Nije to neobično, taj otpor prema trčanju, mnogi ga gaje, iako smo praktički stvoreni za trčanje te nam u izdržljivosti i prelasku velikih udaljenosti kao vrsti nema premca. Ali, kao i svaka slična aktivnost, neugodna je, nelagodna, boli, smeta, traži da izađeš iz zone komfora, tjera te na borbu s duhom jednako kao i tijelom. I tako je na apsolutno svakom srazu tenisica s podlogom.
I nikad ne postaje lakše, samo postaješ bolji.
Većina nas nije spremna za suočavanje s tom razinom neugode, i to je također vrlo ljudski. Programirani smo za njezino izbjegavanje, time se štitimo od nepoznatog i nesigurnog, potencijalno opasnog. Ali neugoda je potrebna, zapravo životno nužna za našu osobnu evoluciju, bez toga nema rasta. I zato je trčanje, kao jedna u osnovi vrlo nelagodna aktivnost, u životu suvremenog čovjeka možda najpraktičniji način da doživimo neku vrstu personalnog razvojnog proboja.
Trčanje je imalo nemjerljivo važnu ulogu u ljudskom opstanku i razvoju društva, olakšavalo je lov i omogućavalo prelaženje većih udaljenosti. Građa nam je idealna za trčanje: dvonožnost s vertikalom tijela koja osovinu pronalazi u kukovima i ramenima svojim izmjeničnim kretanjem omogućuje glatke prijelaze između koraka. Duge noge i mala stopala s kratkim prstima, svod stopala koji funkcionira kao opruga koja vraća do 20% energije i veliki gluteusi osigravaju optimalnu kombinaciju fleksibilnosti i stabilnosti pri udaru s tlom, što omogućuje kontinuirani i energetski efikasan korak. Žlijezde znojnice, smanjena dlakavost tijela i njegov izduženi oblik pozitivno utječu na odvođenje topline i onemogućuju pregrijavanje kod duljih aktivnosti. I posljednje, ali nikako manje važno: naš mozak sposoban je za dugoročno planiranje i donošenje odluka, što je ključno za efikasno prelaženje većih udaljenosti.
Znanost kaže da nas trčanje čini – pametnijima. Otkrivena je pozitivna korelacija između trčanja odnosno vježbi izdržljivosti i poboljšanja kognitivnih funkcija te rasta moždanih stanica. To i nije tako neobično evolucijski gledano jer daljinsko trčanje kod naših predaka bilo je svrhovito i angažiralo je ne samo fizičke kapacitete nego i složene kognitivne procese: trebalo je uz optimalan utrošak energije uočiti i zapamtiti topografske pojedinosti, potencijalne izvore hrane i vode te zapažanja koristiti za buduće planiranje. Posve je sigurno da su pojedinci veće izdržljivosti te sposobnosti kognitivne obrade imali evolucijsku prednost nad drugima.
Uz to, trčanje u grupi zbog lova ili drugih potreba zajednice snažilo je društvenu strukturu jer iziskivalo je suradnju, a bilo je i najefikasnije.
I tu dolazimo do važnosti grupe u procesu treninga.
Svatko je u trčanju sam, ali grupa daje opći ton treningu, “štopa” te kako ne bi pretjerao i ozlijedio se, “gura” te kad ne ide, ili ti jednostavno daje tihu podršku ako je takav dan, a bilo ih je preko nekoliko.
Vrijednost i važnost grupe je enormna, a vodstva da ne govorimo. Treneri u Trčaoni vrhunski su profesionalci, i akademski i praktično. Općenito je škola, klub u koji se prelazi po završetku škole i cijeli sustav besprijekorno razrađen i funkcionira savršeno. Ponekad smo na treninzima imali nekog od drugih trenera na zamjeni, i svaki je točno znao do koje smo faze stigli i što taj dan radimo. Nikoga se ne ostavlja da sam cupka na začelju kolone (osim ako to ne želi, kao ja, primjerice, uvijek u zadnjoj klupi škole trčanja :), uzimaju se u obzir individualne potrebe, stanja i dosezi svakog ponaosob, primjerena se pozornost pridaje općem stanju svakog člana grupe, razgovara se o opremi, ozljedama, oporavku, motivaciji… svemu što je potrebno da se ustraje, ne poklekne pred prvom preprekom i u konačnici usvoji navika da dolazak na trening bude dio rituala osobne higijene, nešto što se ne propušta. I u tome se uspjelo – na dane kad nema treninga, nerijetko se i samoorganiziramo, a tko ne stigne na trening, često ostalima prijavi da je ipak otrčao sam, pa tako dobivamo izvješća i s raznih krasnih lokacija kad su trčalice na poslovnim putovanjima ili odmoru.
Nakon nekakvih osam mjeseci škole, došlo je vrijeme za “diplomski” – prvu 10K utrku, Zagrebački noćni cener. (Kako nam je bilo, najbolje je opisala naša sutrčalica Ana ovdje.) Mi školarci formirali smo tim ponosnih slow pacera naziva “Mi smo tu radi banane” (i lijepih medalja:), uspješno ju dovršili i super se zabavili te na sjajnom Trčaoninom tulumu zasluženo primili potvrde o završetku škole trčanja.
Kroz život nakupila sam popriličan broj akademskih “papira”, ali ovo mi je možda najvažnija diploma. Prava škola života. Kakve su se tu fizičke, metafizičke, psihičke, životne i svakakve druge transformacije događale dok je svatko od nas bio neku svoju bitku, na stazi i u glavi, samo naoko sami. Svatko je došao u školu trčanja pronaći nešto drugo za sebe, ali ono što smo definitivno svi pronašli ratni su drugovi, zapravo sad već prijatelji, ujedinjeni u borbi za goli život na svakom treningu i utrci. Napipali smo vlastite granice i uvidjeli da su puno dalje nego smo mislili, probili ih i bome ih nastavljamo probijati i dalje.
Prvu pravu trkačku godinu zaključila sam s navršenih 46 godina, otrčanih kakvih 500-tinjak kilometara, jednim potrošenim tenisicama, šest završenih utrka, pritom istrčala sve što sam zamislila, uključujući trail, utrku na milju, dvije 5K i jednu 10K utrku te tower run. U trčanju sam pronašla strukturu, cilj, način da se neprekidno “izazivam” i poboljšavam, i svoju “meditaciju u pokretu”.
Ali najvažnije je što sam pronašla svoje malo “pleme” sutrčalica, predivnih žena i djevojaka na čelu s našim neponovljivim trenerom Ivorom, čija je vjera u naše sposobnosti neuništiva.
Koliko nam god dan bio koma, kad se okupimo i krenemo tabanati po maksimirskim stazama, obuzme nas “runner’s high”, svi se problemi smanje, sve postaje bolje, ljepše i radosnije.
Kako bi rekla naša Stela, jedna od trčalica, hvala za tu radost koju donosite.
Vidimo se na cestama, stazama i trkalištima!
(Ako nam se želite pridružiti, dobro ste nam došli! >>>Trčaonina škola trčanja)
Izvori:
Evolutionary Aspects of Human Exercise – Born to Run Purposefully
Economy and Endurance in Human Evolution
Ethnography and ethnohistory support the efficiency of hunting through endurance running in humans
