U 6.46 na sunčan dan između 10. i 15. rujna upravo je najbolje vrijeme za biti na Jarunu. Već 17. ili 20. rujna u 6.58 ili 7.03 to više nije to, čarolija polako nestaje.
U 6.46 izlazeće sunce, još uvijek nisko na obzoru, laserski precizno reže maglu što je nisko nalegla na mokru travu. Mokro lišće rijetko je razbacano stazom i neobično ljeska, poput razbijenog stakla.
Temperatura je oko 10′ C, iako je osjet i hladniji – kapa bi dobro došla. Ali osjeća se da će zrak uskoro uzavrijeti onako ugodno, kako to zna biti kasnim ljetom.
Jezero je vještičji kotao. Nad još uvijek toplom vodom juri svijetla, koprenasta izmaglica, neprestano se iznova stvarajući nadire prema obali, obavijajući je, grleći, posvajajući. Jedva 100-tinjak metara udaljen ribič sav je nekako izvan fokusa, razliven, postao je protagonist Monetovog akvarela.
Povremeno prhne ptica, u vodi nešto bućne, iz daljine prigušeno dopiru zvuci velegradske zvijeri koja se budi uz reski tritonus vlaka.
Već za pola sata sve će biti drugačije – stići će prvi vježbači, roditelji s djecom nespavačima, konobari će vući stolove, netko će prazniti koševe, psi će lajati, ptice se povući dublje u šumarak, temperature zraka, tla i vode približit će se i stroj za maglu bit će ugašen do druge prilike.
Ali, upravo sada, u ovoj nadrealnoj oazi, sva vanjska zbivanja i zvukovi samo su neka neodređena bijela buka koja nema nikakvog utjecaja na ovu posve drugu dimenziju.
Kao da stižu iz neke daleke orbite, iz nekog prostora i vremena potpuno izvan kupole jarunskog jutarnjeg mikrokozmosa.
