1.0 Uvod u Oslologiju: Oslo Opera, Munch i Bjørvika – od luke do žile kucavice grada
Nakon dosta premišljanja odlučila sam preskočiti Island i posvetiti se Norveškoj. Island mi se činio kao putovanje koje zaslužuje vlastito vrijeme, a Oslo me dugo privlačio. Htjela sam vidjeti kako izgleda svakodnevica u jednom od najbogatijih gradova Europe i osjetiti različitost Norveške, koliko je to u šest dana moguće.
Prvi susret s norveškim glavnim gradom bio je nekako krmeljav: slinavo vrijeme, glavni kolodvor koji je zapravo vrlo pristojan, i više od toga, ali kao i svi kolodvori, uvijek je sjecište ljudi s margina društva, a primatelja socijalne pomoći u Norveškoj ne manjka obzirom na enormno visoki standard i izuzetnu otvorenost prema drugome i drugačijem. Dobro se to vidjelo i diljem grada, gdje su nacionalne zastave posvuda pa i na kraljevskoj palači zamijenjene pride zastavama jer bio je u tijeku pride mjesec.
Gdje je nestao norveški čovjek?
Probijajući se kroz hrpice turista i ljudi svih mogućih etniciteta, pomalo sam se pitala gdje su zapravo Norvežani. Ukazali su se krajem radnog vremena kad su navukli sportsku opremu pa je gradom krenuo pravi atletski miting koliko je osvanulo trkača.
Ovo doba godine doista ne može biti bolje za sportske aktivnosti – ugodne temperature i dugi dan. Pod dugi mislim na kontinuirani dan. Iako je Oslo osjetno niže od artkičkog kruga (700-800 km) i nema pravi polarni dan, noć u ovo vrijeme praktički nikad nije posve tamna. Do negdje 21.30 trebaju ti sunčane naočale i SPF, a do 23 h posve se dobro vidi, dok je kasnije sve obavijeno nekakvih plavičastim sumrakom, do otprilike 3:30, kada opet sviće.
Stvaralo mi je to dosta problema iako sam ponijela sredstva za borbu protiv nesanice u vidu pokrivala za oči i melatonina, a hotel je imao zavjese za zamračivanje, ali džabe. Tijelo jest bilo umorno, ali pogled kroz prozor mozgu stalno daje drugi signal. Pa sam tako znala ostati u gradu dokasna, šećući i razgledavajući, i čudeći se kako je Oslo nevjerojatno pust grad. Nije mi odmah palo na pamet da je to normalno jer je ponoć, pa ljudi spavaju, zaboga!
Sunčanje, sanjkanje i opera? Može!
Prvi dan muvala sam se uokolo upoznajući ključne točke, a večer je donijela razvedravanje baš u trenutku kad sam po drugi put toga dana bila na zgradi Opere priuštivši sjajan “zalazak” sunca: nazovimo ga tako jer sunce se u ovo doba giba nevjerojatno sporo na toj točki pa se čini kao da sto godina “visi” na horizontu. Opera je u “suton” najjače okupljalište jer ljetno ju sunce predivno miluje te se ljudi skupljaju na njezinim strminama kako bi uživali u pogledu, koji se prostire sve do skijaške skakaonice na obližnjoj uzvisini Holmenkollen.
Ali divna je u svako doba dana i po svim uvjetima. Nevjerojatno je fotogenična i čovjek bi se tamo mogao zadržati satima. Po oblačnome vremenu kroz staklo gotovo se ne vidi nutrina, i dojam je nekako distopijski hladan, ali kada ju obasja sunce, njezine boje postaju mekše i divno se nazire topla, drvena nutrina.
Izvrstan primjer arhitekture koja je moderna ali ne i bezdušna, koja slijedi inspiraciju prirodom (podsjeća na ledenjak koji uranja u vodu) te ispunjava i širu društvenu funkciju jer možda nismo ljubitelj opere, ali uvijek možemo vrlo neposredno uživati u ovoj iznimnoj arhitektonskoj izvedbi, u najbližem mogućem kontaktu, hodajući po njoj, sjedeći, dodirujući njezinu glatku mramorno-granitnu teksturu zagrijanu večernjim suncem.
U ovo doba krov je prepun skejtera, galebova koji ospjedaju čitav grad, trkača pa i plivača i ljudi koji se sunčaju (jer do nje su plaže, a preko puta plutajuće saune), često je i pozornica za izvedbe na otvorenom, dok zimi postaje mjesto za sanjkanje. Kod nas bi vjerojatno sve ogradili i stavili nekoliko zaštitara da slučajno tko ne bi hodao po krovu, ali ovdje je to i poželjno, demokratsko-inkluzivna arhitektura u svom najboljem izdanju.
Do Opere smještena je Deichman knjižnica, glavna gradska knjižnica, kažu jedna od namodernijih na svijetu, u koju nisam ušla, ali tko je bio, hvali ju kao opuštajuće i inspirativno mjesto za rad.
Kad jedan “Krik” nije dovoljan
Iza Opere nalazi se muzej Edvarda Muncha, sigurno najpoznatijeg norveškog slikara i autora slavnoga “Krika”. Nećkala sam se da li posjetiti muzej jer kod ovakvih city break putovanja više volim hodati naokolo i upijati bilo grada. No, posljednju večer vrijeme se pokvarilo pa sam ipak otišla i nisam požalila. Iz nekog je razloga ulaz tu večer bio besplatan, što mi je uštedjelo nekih 18-20 EUR, koji su mi odmah “izbijeni” u zgodnoj muzejskoj suvenirnici. Osim fenomenalnog postava s više od 26.000 eksponata i legendarnog “Krika” (čije se različite varijante rotiraju radi zaštite umjetnine, čemu me podučila naša kunsthistoričarka Sunči, a mene je “dopala” crno-bijela varijanta), muzej je arhitektonski vrlo zanimljiv jer prostire se na 12 katova plus gornja otvorena terasa, a viši katovi imaju nakošena stakla pa nisu za plašljive. Predivan pogled na Operu i grad doslovce mami posjetitelje da sjednu i otpočinu, a za vrijeme mog posjeta kišne kapi dale su poseban meditativan štimung.
Iza muzeja i Opere prostire se lijep stambeni dio sa zgradama obloženim drvetom, mostićima i kanalima, skandinavska verzija Venecije.
U neposrednoj je blizini i moderan kompleks Barcode, čija izgradnja nije prošla bez kontroverzi jer mnogima je smetala suvremena vizura toga kvarta: oponentni su smatrali da visoke zgrade narušavaju tradicionalni niski profil grada i djelomično zaklanjaju pogled prema fjordu. Osobno mi se Barcode svidio i držim da je primjereno naglasio težnju za razvojem grada bez narušavanja postojećih vizura.
Cijeli taj kvart nosi naziv Bjørvika fjord i nevjerojatan je primjer urbane transformacije – nekadašnji kontejnerski i lučki prostor postao je ključna točka grada, sjecište turista i lokalaca, i simbol transformacije u javni kulturni prostor koji potiče neposrednu komunikaciju između ljudi, grada i prirode.
Opera je pritom sidrište i okidač ove tektonske promjene, ona danas definira identitet Osla kao otvorenog i inkluzivnog grada koji i simbolički i stvarno uranja u vodu, svoje prirodno okruženje.
Upravo tu, između vode, drva, stakla, sporta, kulture i ljudi koji grad koriste kao produžetak vlastitog dnevnog boravka, mogu reći da sam prvi put dobila dojam što zapravo znači skandinavski način života.
(Nastavlja se…)
