Oslologija 1.1: Od suvremenog do tradicionalnog – Kraljevska palača, Parlament i bajka usred grada
Kratka šetnja od modernog Bjørvika fjorda prema administrativnom i institucionalnom dijelu grada svjedoči kako je Oslo grad koji je uspio glatko isplesti svoje urbano tkivo u skladnu cjelinu čiji se dijelovi lijepo dopunjuju.
Glavna je gradska arterija najvažnija šetnica, Karl Johans Gate, koja vodi od Bjørvike, odnosno Opere i kolodvora, uz Katedralu u Oslu (Oslo domkirke, središte norveške luteranske crkve i centralno mjesto državnih i kraljevskih ceremonija).
Najnereligioznija nacija na svijetu?
Luteranstvo je vodeća religija u Norveškoj, slijede ju islam pa katoličanstvo, ali sve u jednoznamenkastim postocima, dok je ateista oko 20%. Država razmjerno financira sve vjerske zajednice, ali Norveška je možda jedna od najnereligioznijih zemalja svijeta jer iako oko 60% populacije izriče pripadnost norveškoj luteranskoj crkvi, religijska je praksa niska te se navedena pripadnost gleda više kroz prizmu tradicije i kulturnog identiteta nego vodiča kroz svakodnevni život.
Karl Johans Gate živahna je ulica puna puna simpatičnih kafića, restorana i trgovina najpoznatijih brendova, a uzdiže se dalje do Parlamenta (Stortinget) i Kraljevske palače (Det kongelige slott), smještenih jedno nasuprot drugome kreirajući time i simboličku poveznicu između demokratske vlasti i ustavne monarhije.
Jednostavnost i pristupačnost obje građevine iznenađujuća je, činilo mi se da su mjere osiguranja praktički nepostojeće, što dodatno naglašava službu institucija svakodnevnom životu građana, a ne obrnuto. Palača je okružena i predivnim parkom koji se obilno koristi za sport i razbibrigu.
Dok se kasnopopodnevno svjetlo polako spuštalo preko razlistalih stabala i vijugavih staza, u daljini oglasila su se melodična zvona Katedrale, vjerojatno pozivajući na večernju službu. U tom trenutku jedan od dostavljača hrane naslonio je svoj bicikl, spustio se na travu i okrenut prema jugoistoku krenuo klanjati asr, poslijepodnevni namaz, koji obilježava aktivan kraj dana. Pored njega prolazili su trkači, šetači, djeca, psi, s punim poštovanjem prema njegovoj prisutnosti, pribranoj i posve usklađenoj s prostorom na kojem smo se svi zatekli. Ravnomjerni ritam njegovih meditativnih pokreta, nježan zvuk zvona, šuštanje lišća, toplo svjetlo sporo zalazećeg dana, tihi žamor prolaznika, ništa od toga nije se borilo za pozornost već je spokojno postojalo bez potrebe da se nadjača. Različite tradicije i ritmovi života u tom su trenutku snažno koegzistirali jedni pored drugih, posve prirodno: posljednji odjeci zvona stapali su sa zvukovima nedalekih ulica, a grad je nastavljao mirno disati svoju svakodnevicu.
Darmstredet i Telthusbakken – bajka usred gradskog asfalta
Kad smo kod tradicionalnog, u jednom ne posve prominentnom dijelu grada nalaze se i dvije ultrastarinske uličice, vjerojatno najslikovitije u gradu: Darmstredet i Telthusbakken, s izvrsno očuvanim krajnje šarmantnim šarenim kućicama starim 200-300-tinjak godina, u kojima se odvija uobičajen život.
Obzirom da Norvežani u pravilu nemaju pokrivala na prozorima jer u prevladavajućim tmurnim zimskim danima svjetlost je na visokoj cijeni, a prozori su nerijetko i osvijetljeni, treba se dobro suzdržati od zurenja jer privatnost je na visokoj cijeni.
Ipak, nisam odoljela da ne bacim oko: divne su iznutra kao i izvana, niskih stropova s drvenim gredama, te unatoč svim prednostima suvremenog stanovanja koje ih krase, odišu toplinom i jednostavnošću. Gotovo poželiš da se stranice kalendara počnu brže trošiti, da se naglo približimo Božiću, da prhne možda i pokoja pahulja kako bismo imali izliku da ne napustimo ove bajkovite drvene kutijice, smjestimo se uza zamagljeno okno i pod toplim snopom stolne svjetiljke pijuckamo vrući aromatični sok od jabuke i čitamo, recimo, Knausgårda, do dugo u noć, zimsku bijelu norvešku noć…
(Nastavlja se…)
Prethodno:
